Sjedili su tako. Predvečer. Bez veze. Hvatali mirise djevojaka koje su se
okupale prije noćnog izlaska. Uzdisali za njima jer je njihov miris jedino što
su od njih mogli dobiti u tom trenutku.
– Jagoda – reče Kemo.
– Jagoda, jagoda – potvrdi Ahmo, gledajući za jednom plavušom u uskoj zelenkasto-bijeloj
suknji. – I to onaj skupi. Nije Palmolive, već onaj drugi.
– Znam – prekinu ga Kemo, a nije znao na koji šampon Ahmo misli. Samo je
htio da ovaj prestane objašnjavati.
Pred njih se parkira crni auto. Stakla su bila zamagljena, pa su u njima
samo vidjeli odraze svojih raščupanih obrva i ogorjelih lica. Vrata suvozača se
otvoriše i iz auta izađe djevojka u bijeloj bluzici i uskim farmericama.
– Kokos – reče Ahmo ko iz topa.
Kemo je šutio i gledao za djevojkom kako prelazi ulici do trgovine preko
puta. Auto ju je čekao.
– Kokos – ponovi Ahmo intenzivnije kao da mu egzistencija ovisi o Keminoj
potvrdi.
– Ma, ova se ne kupa – napokon reče Kemo razočarano. – Ova miriše preko
veze.
