(Zejćir HASIĆ: Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu. Tuzla, Bosanska riječ, 2018.)

Šta je poezija? pitanje je na koje mnogi pjesnici i čitaoci traže odgovor još od praskozorja jezika. Moguće je, naravno, držati se tehničkih definicija elemenata stihova i strofa, metrike, rima, metafora, literarnosti i dr. kako bi se došlo do zadovoljavajuće rječničke definicije pojma, ali je, ipak, nužno primijetiti da postoje aspekti koji izmiču ili bivaju neobuhvaćeni takvom vrstom definiranja. Hasić u svojoj zbirci „Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu“ kroz pjesme namijenjene djeci propituje svijet riječi i svjetove koje se njima mogu (a i ne moraju) stvoriti.

Dječija poezija svojim nastojanjem uključivanja fantastičnog nije neobična pojava. Alegorija, kao metafora koja se proteže kroz čitav tekst, u Hasićevim pjesmama je u službi onoga što bi ruski formalisti nazvali oneobičavanje, ali i kao postupak otežavanja razumijevanja. Pjesme kao što su „Pjesma o glavonjama“, „Bajkasta pjesma o slonu i bubamari“, „Uobraženi plankton“ i dr. koriste vješto ove elemente kako bi se stvorila basnasta dimenzija u samom doživljaju pjesama. Kao takve, pjesme govore o ljudima više no o životinjama koji su protagonisti teksta; tačnije, govori o ljudskom karakteru, njegovim vrlinama i manama. Kada prepoznamo elemente basne u pjesmama, oni nas, naravno, već unaprijed pripremaju da će biti riječ o alegoričnoj obradi ljudskih osobina koje se tematiziraju. Tako u pjesmi „Pjesma o glavonjama“ možemo govoriti, preko lava i tigra, o temi potrebe muškaraca da štite percepciju sebe kao alfa mužjaka; u pjesmi „Bajkasta pjesma o slonu i bubamari“, preko bubamare i slona, o temi definiranja sebe na osnovu ustaljenih društvenih normi i odrednica; a u pjesmi „Uobraženi plankton“, preko planktona i kita, o temi pogubnosti pogrešne percepcije svojih mogućnosti.

Iskusnim čitaocima će biti jasno o kakvoj vrsti književnog teksta je riječ. Unaprijed ćemo se pripremiti za moralnu poruku koju očekujemo na kraju svake Hasićeve pjesme iz ovog ciklusa, i pouzdano možemo, još i prije no što završimo čitanje, zaključiti šta će ta poruka da bude i na kakav ljudski karakter će da se odnosi. Ono što, stoga, moramo uzeti u obzir prilikom iščitavanja Hasićeve poezije je publika kojoj je namijenjena. Ovaj kontekst je itekako potreban prilikom razumijevanja književnih tekstova namijenjeni djeci, iako nije presudan u donošenju bilo kakvog kvalitativnog suda o istom.

Postoji veliki broj primjera književnih tekstova koji su u jednom trenutku bili „namijenjeni“ mlađoj čitalačkoj publici, a koji su vremenom postali klasici „odrasle“ književnosti. Možda najpoznatiji primjer ove pojave bio bi „Mali Princ“ Antoinea de Sainta-Exuperyja, kojim se na najilustrativniji način može prikazati premošćivanja dječije i „odrasle“ književnosti. Ovaj roman uspijeva biti zanimljiv odraslim (iskusnim) čitaocima uz pomoć ironije i paradoksa koji su sastavni elementi fabule, dok, istovremeno, ti elementi ne utječu na užitak mlađih čitalaca u praćenju fantastičnih avantura koje su u njemu ispričane. Hasićeva poezija u ovoj zbirci funkcionira po istoj paradigmi.

Pored „basnastog ciklusa“, kako smo ovdje nazvali pjesme na početku zbirke, ulazimo u drugi ciklus koji bismo mogli okarakterizirati kao univerzum riječi; univerzum jezika. U njemu, lirski subjekt propituje i ispituje krajnje mogućnosti jezika kao svjetotvornog alata. Pjesma „Sunce u prački“ tako stvara jednu fantastičnu sliku koja je moguća isključivo u svijetu jezika; u svijetu riječi. Kratka fabula je pad Sunca u dvorište dječaka, a okončava stihovima:

Iz kuće Faris istrčao,

na Sunce se spotakao.

U pračku Sunce stavio,

dok dlanom o dlan,

zategnuo gumu baš kako treba

i Sunce izbacio put neba.

Sličan prizor formira se u svijesti čitajući pjesmu „Čarobnjak i njegov sin“ u kojoj čarobnjak uspijeva čitavo more preliti u čašu, koju njegov sin igrom slučaja popije. Fantastična slika prelijevanja mora u čašu nadgrađena je slikom ispijanja te čaše, te se tako fantastičnost postavlja kao nova norma od koje čitalac kreće da doživljava nastavak kratkog narativa. Stihovi kojima se završava pjesma,

Imao je veliku sreću,

od pameti veću,

da u moru nije ajkula bilo.

Da jeste u golemu pao bi krizu

kad bi mu stale trbuh da grizu.

svjedoče upravo o toj novoj polaznoj tački koju nam lirski subjekt nameće. Mi smo se pomirili s tim da je u svijetu riječi moguće preliti more u čašu. Lirski subjekt također ne govori o tom događaju kao nečemu vrijednom pažnje. On fantastičnost spušta na razinu svakodnevnice, ali kao poentu navodi kako je sin čarobnjaka imao golemu sreću što u moru nije bilo ajkula. Poentu, dakle, gradi na temelju prihvaćanja neobičnog kao svakodnevno.

Baš kao mađioničari koji gledaocima skrenu pažnju na ono što je svakodnevno kako bi fantastičnost predstavio kao plauzibilnu mogućnost, Hasić riječima stvara nemoguće svjetove kojima se ne trebamo čuditi zbog njihove fantastičnosti, nego zbog poente koja se u njima dogodi.

Hasićeva zbirka „Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu“ upravo tu nemogućnost spušta na razinu svakodnevnice ne bi li je obogatila i nadgradila. Riječima time daje skoro pa čarobne kvalitete, ali ih ujedno definira kao dijelom te svakodnevnice. Riječi daju čovjeku sposobnost stvaranja iluzije, ali i mijenjanja realnosti. Pomoću riječi čovjek može druge zavesti u laž ili naglasiti jednu višu istinu, a upravo ovo potonje promovira Hasićeva poezija.

Fenomen zombija (ili zombi apokalipse) postao je, kako se čini, odrednica početka 21. stoljeća. Popularna kultura je preplavljena živim mrtvacima, nemrtvima i drugim nazivima kojima se određuje isti zajednički pojam zombija. Međutim, ova vrsta fascinacije je mnogo starija od popularnih TV serija, filmova i knjiga koje u posljednjih nekoliko godina dominiraju pop kulturom.

Svaki narod ima svoje mitove o mrtvima. Zombi je, prema vuduu, osoba koja je magijom vraćena u „život“, a riječ zombi na Haitiju označava osobu koja ne posjeduju vlastitu svijest. S tim na umu, teško bi bilo osporiti da su zombiji skoro pa savršena metafora za bilo kakvu kulturološku i sociološku kritiku našeg društva. Oni su prazne posude u koje nam je dopušteno točiti vlastite i kolektivne strahove, a istovremeno ne odstupaju formalnim izgledom mnogo od onoga čega se zapravo plašimo: drugih.

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, čudovišta koja nisu antropomorfna, tj. ona koja nisu nalik na ljudski oblik i formu, prestala su biti zanimljiva na američkom tržištu. Antagonisti su sada bili u obliku drugih ljudi (terorista, izbjeglica, imigranata), ljudi čiji su nam motivi nepoznati i strani. Shodno tome, zombiji su postali savršeno platno na koje možemo projicirati ksenofobiju, a da pri tome ne pređemo u domenu etničke, nacionalne, rasne ili druge mržnje i/ili stereotipizacije.

Aleksandar Hemon i njegov roman Kako su nastali Ratovi zombija prate ovaj trend u smislu da su svjesnī proizvod kulture u kojoj vlada strah od drugog i drugačijeg. Glavni lik romana Joshua Levin, scenarista kojem je došla ideja da napiše scenarij za film pod nazivom Ratovi zombija, provodi svoje dane družeći se na radionicama pisanja scenarija, podučavajući engleski kao strani jezik, i dokazujući svojoj djevojci Kimmy da je dostojan seksualni partner. U početku romana zatičemo ga kako s ostalim učesnicima scenarističke radionice u jednom kafiću u Chicagu raspravlja o mogućnostima koji mu se pružaju prilikom razvijanja radnje u scenariju o zombijima. Tu upoznajemo i Begu, Bosanca koji se poslije rata u Bosni doselio u SAD i koji se također bavi pisanjem scenarija.

Na časovima engleskog jezika Joshua upoznaje Bosanku Anu Osim, svoju učenicu koja počinje da ga privlači kako svojim tijelom tako i pričom o ratnom Sarajevu. Tu priču Joshua saznaje tek u fragmentima i kroz iskrivljene dijaloge s Anom uslijed njenog nedovoljnog poznavanja jezika. Hemon, koji je i sam imigrant, u romanu tako kreira tačku gledišta iz koje mi kao čitaoci ne saznajemo sudbine imigrantske populacije direktno od njih, već nam se one prezentiraju na isti način na koji ih saznaje protagonista.

Joshua, Jevrej iz porodice koja živi na visokoj nozi, stupa tako u svijet imigranata koji mu je do tog trenutka bila nepoznanica. Ova činjenica je najočiglednija u dijelu romana u kojem se on odazove na Anin poziv proslave rođendana. Kvart u kojem Ana živi je Joshui do tada bila nepoznanica njegovog grada. Na zabavi upoznaje Aninog drugog muža Eska (prvi joj je poginuo u ratu) i njenu tinejdžersku kćer Almu. Hemon ovaj Joshuin dodir s domaćim drugim oživljava kroz hranu, muziku, jezik i viceve, tj. kroz sveukupnu kulturu naroda, koja se Joshui čini stranom i egzotičnom. Međutim, Hemon ne dopušta svom glavnom liku da zapadne u bilo kakvo suvišno tumačenje onoga što otkrije. Njegove reakcije na janjeću glavušicu, bosanski jezik pun „teških suglasnik“ i viceve ostaju na razini čovjeka koji je svjestan jaza između njegove i „tuđih“ kultura.

S druge strane, tu imamo Staggera, Joshuinog stanodavca i ratnog veterana koji mu na razne načine suvišno komplicira život. Radnja romana je smještena u 2003. godinu, u jeku Američke invazije na Irak nakon terorističkih napada 2001. godine. Stagger je služio za vrijeme operacije Pustinjska oluja čime je zadobio ne samo traume koje se manifestiraju u potrebi za uništavanjem stvari sa svojim samurajskim mačem dok sluša pjesme Guns N' Rosesa po stanu, nego i rječnikom punim pogrdnih riječi kao kamilojebači i dr. Međutim, iako bi se očekivalo da ovaj lik posluži u romanu kao ventil za ksenofobiju prema Zaljevskim zemljama koja je ponovo probuđena nakon terorističkih napada, on ipak ostaje na nivou tragičnog vojnika koji se borio za svoju domovinu u nejasno motiviranom ratu.

Hemon u romanu ulogu ilustriranja straha od drugih ne prepušta jednom liku, nego ga vješto oslikava uz pomoć sveukupnog spektra društva. Njegovi likovi nikada nisu ksenofobični kada su sami, nego uvijek u kontekstu društva ljudi u kojem se nalaze: rasistički komentari su ležerna pojava u krugu porodice; antisemitizam je sasvim legitiman kada se govori o direktorima velikih filmskih kuća; itd. Tako i naša fiksacija zombijima i zombi apokalipsom u romanu tinja u pozadini u formi odlomaka Joshuinog scenarija, koji su smješteni na početku svakog novog poglavlja. Ona je latentni izričaj straha koji se u svakom trenutku prožima kroz Hemonove likove, a samo ponekad pronađe rascjep kroz koji uspijeva procuriti na vidjelo u obliku rasističkog ili antisemističkog komentara.

Joshua i njegov susret s bosanskim imigrantima je svojevrsna paradigma priče o čovjeku koji se susreće s promjenama u svom društvu. Kultni režiser zombi filmova George A. Romero opisao je svoje shvaćanje svake zombi apokalipse kao ništa drugo do jedne globalne promjene u kojoj je najinteresantnije pratiti kako se ljudi u njoj snalaze. Hemon tako svoje likove stavlja u poziciju u kojoj se moraju suočiti s tim promjenama, nudeći im dva moguća rješenja: ili da ostanu unutar svoje hermetički zatvorene grupe u kojoj mogu živjeti svoje ksenofobične živote, ili da se pomire s promjenom koja ih je zadesila. Roman, naravno, ne nudi rješenje za ovu dilemu. To mu i nije namjera.

Hemon donosi priču koja je protkana crnim humorom, oslanjajući se na pop kulturalni fenomen zombija kao arhetipski simbol straha od drugog. U doba američkog strahovanja od ilegalnih useljenika i evropske izbjegličke krize, Hemonov roman Kako su nastali Ratovi zombija predstavlja književno djelo koje postavlja intrigantna pitanja za koja čovječanstvo još uvijek traži valjane odgovore.

(Damir OVČINA: Kad sam bio hodža, Buybook, Sarajevo, 2017.)

Književnost i rat su dva polja koja se preklapaju još od samog začetka književnosti. Rat je dominantna tema u književnosti još od Ilijade i Odiseje, pa i samog Epa o Gilgamešu. Ovo nam govori dvije stvari. Prvo, da je rat, historijski gledano, jedna društvena konstanta. Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. Nažalost. Drugo što je potrebno zaključiti iz ovoga jeste da književnost, po svojoj prirodi, obrađuje ljudsko iskustvo; kritički ga promišlja; i daje nama kao čitateljima mogućnost da donesemo sud o onome što smo pročitali. Naravno, taj sud ne možemo donijeti ukoliko nemamo onu literaturu, tj. onu književnost koja će uspjeti zarobiti stanje rata u autentičan glas.

Roman Damira Ovčine „Kad sam bio hodža“ sa svojim intrigantnim naslovom ne da naslutiti o kakvoj se književnosti radi. Kada roman počnemo čitati, misterija naslova će tinjati negdje u pozadini radnje koja nas odmah uvuče u svoj tok. A tek će se nakon stotinjak pročitanih stranica, bez upozorenja, taj naslov ponovo razbuktati i otkriti svoje morbidno značenje. Ali tada će već biti kasno okrenuti se i napustiti sudbine likova romana. Narator to uspijeva akutnom rečenicom; stilom koji sliči onome filmskih scenarija koji je precizan, tačan i slikovit; tako da se, čitajući paragrafe, pa i čitave stranice, ne možemo oteti tome da ne osjetimo urgentnost onoga što se likovima u romanu događa.

A događa im se rat. Tačnije, početak opsade Sarajeva, jedne od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja, koja je trajala 1425 dana. Glavni lik romana se zatekne u Grbavici na dan kada ona biva odsječena od ostatka grada. U tom obruču opsade, koji se često uspoređuje sa koncentracionim logorom, Ovčina integrira svoje likove. On ih bez velike ceremonije stavlja u realnost koja je moguća, kako se čini, samo u tom mjestu i u tom trenutku historije. Ne kiti ih suvišnim identifikatorima, nego dopušta da situacija i opis iste nama omogući doživjeti kako Srbe koji su zarobili naselje, tako i one koji su zarobljeni.

Narator ne donosi velike filozofske zaključke. Rečenica Ovčine nije ispunjena grandioznim promišljanjima ili bilo čime što bi se moglo nazvati interpretacijom onoga što se dešava. To prepušta nama. Autor svoj zadatak jasno definira kao neko ko će predstaviti, a ne neko ko će nam kazati. Naravno, ovo ne znači da je njegov glavni lik prazno platno koje pasivno podnosi sve što mu se događa. On podnosi rat, okupaciju, izgubljenu mladost i nepravdu, ali ne svojom voljom, već što priroda tog trenutka to tako nalaže. On upija kolorit horora oko sebe, kao da ga želi sačuvati za neki kasniji trenutak, kada ga može na miru rastumačiti. Rastabiriti, kao što bi se reklo u narodu.

Ono na šta Ovčina ne pristaje u svom romanu prvijencu je mitologizacija Grbavice, rata, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Njegovi likovi svojim djelima i svojim postupcima osiguravaju sebi mjesto na skali dobra i zla. Oni su trodimenzionalni, uzeti iz realnog života, ali skovani u formu rečenice koja je eliptična, sažeta, nabijena značenjem. U ovom aspektu priče romana da se spomenuti i odnos forme i sadržaja. U nauci o književnosti ova dva pojma se oduvijek upotpunjuju. Uvijek su postojali oni pisci koji su više privrženi ili jednom ili drugom. Ili onome šta se govori, ili onome kako se govori. Naravno, oni najbolji su pisci koji uspiju ostvariti sklad između forme i sadržaja.

Ovčina je autor koji zna da smo svi kolektivno, čitav ljudski rod, žrtve jezika. Da nas ono kako je nešto rečeno često zna zavesti, pa da nismo ni svjesni šta se reklo. Upravo u strahu od ovoga vidim potrebu da se nesagledivost rata svede u formu koja ne obmanjuje. Koja ne pokušava nametnuti jedno viđenje, niti želi biti tendenciozna. Stil pisanja romana „Kad sam bio hodža“ čitaocu radnju predočava u sadašnjosti. Ona je tu. Opipljiva. Odvija se pred našim očima. Efikasnije od bilo kakvog filma, jer platno na koje se projicira nije izvan nas. U nama je dok čitamo. Gledajući tu ljudsku dramu koja se odvije pred i u nama, mi neminovno razvijamo empatiju. Suosjećamo s glavnim likom, iako nam on ne govori šta osjeća. Do toga sami dođemo, jer nam forma ne dopušta ijedan drugi put.

Ta manipulacija koju Ovčina uspijeva postići ovim romanom nije dizajnirana. Autor nije sjeo i dao sebi za zadatak „kako da napišem priču koja će 'pogoditi žicu' kod ljudi“. Ima i takvih pisaca kladioničara, kod kojih se osjeti da pokušavaju, žargonski rečeno, „ubosti šta prolazi“. Na svu sreću takvi pokušaji su lahko uočljivi i jednostavno ih je odbaciti kao takve. Način na koji se Ovčina uspijeva izdići iznad ovoga je autentičnost. I sadržaj i forma teku organski. Jezik kojim likovi govore su često žargoni, replike su im oštre i kratke, pa čak i kada drže duže govore, oni nisu okićeni suvišnim elementima, pa djeluju ponekad čak i previše realno.

Taj višak realnosti prelije se i preko glavnog lika kao hladan tuš kada naiđe na patrolu u Grbavici na početku opsade. U tom susretu Ovčina uspijeva uhvatiti jedan važan trenutak razvitka svoga lika, koji najednom postaje svjestan novog svijeta u kojem živi i kako njega taj novi svijet definira.