Gdje god da odeš je laž

dovoljno lijepa da te zadrži

Ostaneš li, progutat će te mrak

Ali makar znaš da je naš iskreni

Znam da si prestao da tražiš

Savjet od mene jer tačno

Znaš da ih i ja više nemam

Ni za sebe

Ne znam šta da kažem kad me pitaju

Da l' si stranac il' još uvijek tu

Ova naša kuća je raj

Podigao sam četiri zida i nazvao ih dom

Ona je moj početak i kraj

Sad zaboravljam sve i učim sve ponovo 

(Pjesma za recitaciju povodom Dana državnosti BiH)

Sa planina magla kipi

(Vitomiru Lukiću)

Opija me miris tvojih usana...

U prvom razredu osnovne škole
učiteljica Frau Kolankowsky
mi na času matematike,
sasvim naivno,
postavila pitanje:
"Ako su na grani četiri ptice,
a ti puškom ubiješ dvije,
koliko će ptica ostati na grani?"

"Nijedna", odgovorio sam tad na njemačkom
koji sam u posljednjih nekoliko mjeseci usavršio
uz televiziju i djecu drugih auslendera.

Ostala djeca su se smijala,
a učiteljica ih je učutkivala.
"Kako nijedna?", pitala me je.

"Pa lijepo", odgovorio sam.
"Gdje puška opali, sve se razbježi."

Djeca su se ponovo smijala,
a učiteljica me pogledala
očima punim žaljenja,
koje je poznato svim izbjeglicama ovoga svijeta;
jer je pomislila da moj odgovor
predstavlja izliv mudrosti kojom je podarena
svaka napaćena duša,
pa makar ona, kao ja tad,
imala tek sedam godina.

Tog dana me više ništa nije pitala,
a danas, kad razmišljam o svom odgovoru,
žalim što joj nisam rekao
da sam ga čuo u jednoj dječijoj emisiji
i da sam se samo htio našaliti.