Postoje tihi ljudi. Tu su, među nama. Oni šute dok mi pričamo. Oni su ti
koji stvaraju tišinu da bismo je mi ispunili. Rade to nesebično i bez traga
taštine. Poput onih praznih stranica na krajevima knjiga, oni šute, ali imaju svrhu.
Te stranice nisu viška; knjiga bi se bez njih raspala. One jesu prazne; one
šute, ali nisu viška.
Postoje tihi ljudi. Oni žive i umru, a da ne znaš ni da su živjeli ni da su
umrli. Kroz njih se protegne vrijeme kao vjetar kroz grane ozeblog stabla. Bez huktanja
i žubora lišća; bez treptaja glasa. Njihov pogled klone i nestane, bez ijedne
bilješke o tome šta je dotaknuo.
Postoje tihi ljudi. Oni se ne boje nas koji pričamo. Oni se s nama ili
slože ili ne slože; ali uvijek šute. Njihovo kao da nije da budu čuveni; naše
kao da nije da ih čujemo. Pomirili smo se s tim da mi pričamo, a oni šute.
Sagradili smo civilizacije s tim na umu, a da zapravo i ne pomislimo ijednom na
te tihe ljude.
Postoje tihi ljudi. Kad se okrznem o njih na putu, ja ih osjetim. Ja gledam
za njima, dok mi se ne izgube iz vida. Često ne znam zašto ih gledam, pa tek
poslije (kad zaboravim obrise njihovih lica) prepoznam da su to oni; ali tad je
već kasno…
Postoje tihi ljudi. Postoje i oni koji misle da su tihi i povučeni, pa im
glas najednom odjekne poput eksplozije širom planete. Ali, to nisu tihi ljudi.
Oni ne umiju šutjeti kao tihi ljudi na koje ja mislim. Tihi ljudi koji se na
našim porodičnim fotografijama u pozadini javljaju u obliku šarenih mrlja. Tihi
ljudi za koje ne pitamo kako su, ni gdje su, ni šta rade. Oni nemaju potrebu za
ostavljanjem traga.
Postoje tihi ljudi. Vjerujte mi na riječ.
