Kada se nađemo u rijetkim trenucima u kojima nikome
ništa ne dokazujemo; kada smo sasvim iskreni prema sebi, svako od nas može
osjetiti jednu bol koja je tu otkada postoji čovječanstvo. Svijet kakav jeste
nije onakav kako zamišljamo da bi mogao biti. Kao da stvari u našim životima, u
životima ljudi koje volimo i stvari u životima svih ljudi na planeti nisu
poredane onako kako bi mogle biti poredane.
Realna slika svijeta se ne podudara sa idealnom
slikom svijeta koju imamo u svojoj glavi. Od rođenja, naš um crta tu idealnu
sliku svijeta. Naša savjest je kao kist kojim nanosimo boje i oblike; kojim
neke dijelove bojimo tamnije, a neke svjetlije kako bi slika dobila na dubini.
Kako odrastamo, slika postaje sve jasnija i stvarnija. Toliko truda uložimo u
nju da nam ona postane vodilja toga šta je dobro, a šta zlo.
Sve što doživimo, sve što vidimo u svijetu,
uspoređujemo s tom slikom. Pravimo bilješke na mjestima u kojima se stvarnost
ne podudara s tom našom slikom. Kako godine prolaze, tih bilješki bude sve
više, ali ih otpisujemo kao greške, kao anomalije. One su samo odstupanja od
onoga kako zamišljamo da svijet zaista jeste.
Sve nepravde u svijetu, svi ratovi, svaka smrt i
patnja je tek odstupanje od onoga kako smo nacrtali taj svoj svijet. Svako zlo
pravdamo kao trenutačnu pojavu koja nema stalno mjesto u svijetu, sve do
trenutka kada ga više ne uspijevamo pravdati. Sve do trenutka kada pogledamo tu
idealnu sliku svijeta u našim glavama i uvidimo da je previše bilješki.
