Džemo se nije dao omesti u svom tumačenju društva.
Bio je uvjeren da je prodro u suštinu mentalnog sklopa Brčaka i htio je to sa
svima podijeliti. Safet ga je slušao, ne zato što ga je to posebno zanimalo,
nego što mu se nije dalo sjedati za drugi sto u kafiću.
– Uglavnom tako… – bio je Džemin zaključak. – A, kad umrem, rekao
sam, ne d'o vam dragi Bog da me zakopate u ovu zemlju. U njoj neću ni da trunem,
kamoli na njoj da živim.
– Pa šta ćemo s tebe? – upita Safet.
– Bacite me u Savu. S brodice. Kao što bi svakog
pravog Brčaka trebalo kad preseli.
Safet zakoluta očima.
– Blago tebi pa možeš razmišljati o umiranju –
odbrusi mu Safet, koji je bio nešto mlađi od Džeme.
– Doći će i tvoje vrijeme. Ne sikiraj se – tješio
ga je Džemo sarkastično. – Ako ništa, tad će ti biti jasno o čemu sam ti tupio
jezik.
– Tupio zube – prigovori mu Safet. – Kaže se tupio
zube, a ne tupio jezik.
Džemo ga pogleda, odmjeri, šmrknu svojim nosom i
kiselo se nasmiješi i izdahnu.
– Znaš ti koja je razlika između Brčaka i Brćaka?
– Ne znam – reče Safet umorno.
– Brčak ti je čovjek koji je iz Brčkog, a Brćak je
čovjek u kojem je Brčko.
Safet se uhvati za glavu:
– Nemoj hljeba ti više. Glava me zaboli. Odmori
me, molim te.
– A znaš li što te boli? Zato što si ti Brčak, a
ja sam pravi Brćak. Ja mogu čitav dan ovako. Meni to nije ništa… – reče Džemo ponosno,
gledajući prolaznike kroz izlog kafića. Vedro lice mu se najednom zamrači kao
da mu iz tijela izmaknu pregršt duše. – Ko su ovi ljudi? – promuca. – Nikog ne
znam!
