Snijeg je
zavijao kroz ulice grada kao zmaj koji je tražio utočište u ljudskim bajkama. I
štagod bi vjetar dotakao te večeri, kojugod bi zgradu i kuću okrznuo svojim studenim
prstima, tu bi ostao trag nalik modrim mladežima na fasadama. Nebo je gorilo
crnom bojom noći, a grad ispod njega je zahvatio i držao sve oktave odraslih
boja u jednom nesaničnom akordu.
Grad je tinjao,
kao što to samo nasumično i gusto naseljena mjesta umiju i mogu. Iza zidova njegovih
građevina čuo se odjek života: neki tiši – neki glasniji. Svi podjednako
nevješti u pokušaju da riječima proizvedu sami sebe. Ipak, pokušavali su. Svi
ljudi u svim građevinama su sebe vidjeli kao one likove oko kojih bi priča,
kada bi ikada jedna bila ispričana o ovome gradu, trebala da se vrti. A
vjerovatno bi i trebala. Ne mogu ni da zamislim čovjeka niti dubinu njegove
tuge koji sebe ne vidi kao glavnog lika svog života. A, ima ih. Upoznao sam ih.
Vidio svojim očima kako žive među nama. Gledaju u korake ljudi ispred sebe i, u
snježnim noćima kao što je ova, pokušavaju svojim đonom da zakorače u tragove
stopala onih koji su istom stazom gazili prije njih.
Hodao sam tako
kao dijete za svojom majkom. Jutrima toliko uspavanim da mraku još uvijek niko nije
saopštio da treba postati dan.
„Idemo“, rekla
bi majka. „Neko mora i zoru probuditi.“
„Zašto mi?“
pitao bih sneno.
„A ko će drugi nego
mi?“
I sad osjetim
šuškavi zvuk skafandera u koji bi me majka umotala. Plava rosa koja bi se
tolikom voljom unijela u stakla prozora moje sobe da mi se uvijek činilo kao da
će prodrijeti kroz njega.
Naša kuća je
bila na ivici naselja. Dobrih pola sata pješačenja kroz brezovu šumu izvelo bi
nas u centar gdje je majka radila kao čistačica bogatašicama. Sjedio bih tiho u
tim raskošnim tuđim kućama; prihvatio bih učtivo štagod bi mi bilo poklonjeno u
tom trenutku od strane domaćina; i izmišljao bih sebi lijepe male beznačajne stvari.
Dok smo
koračali jednog ledenog jutra do tih tuđih kuća, majka je odmakla nekoliko koraka
ispred mene. Snijeg je meni bio do koljena, pa sam pokušavao ubrzati svoj korak
tako što ću skakati iz traga stopala u trag stopala koja je majka pravila
ispred mene. Tad sam prvi put primijetio dvije važne stvari. Prva, moj korak i
korak majke nije isti. A druga, kada zagazim u tuđi trag u snijegu, pa makar to
bio trag majke, snijeg ne zaškripi kao što zaškripi kada sâm zagazim u netaknuti snijeg.
Te su večeri
ljudi bili izuzetno glasni u svojim pokušajima da shvate sebe kao glavne likove
svojih života. Ne znam da li je hladnoća uzburkala krv u njima ili su odjednom
svi postali svjesni da je svako dijete koje je ikada rođeno, rođeno između dva
rata. Štagod da je, od njihovih života je teško bilo čuti sopstveni. Priča
čovječanstva postala je nepodnošljivo gusta i neprohodna.
Na hiljade
glasova je istovremeno počelo da pripovijeda svaki proživljeni dan. Ti si to
čula i svojim sitnim glasom pokušala da uhvatiš intonaciju svemira.
