„Ovo su mi sve biljke od rahmetlijā“, reče starica i obrisa znoj s čela.
Nisam znao šta da joj na to
odgovorim. Nisam ni znao da smo počeli pričati o cvijeću. Nikada ni sa kim
nisam razgovarao o cvijeću. Ne da me cvijeće ne zanima, ali nisam imao šta
pametno tu da dodam.
Tulipani i jedna orhideja rasli su u
popodnevnoj sjeni šljive kao djeca pored roditelja.
„Meni bi sve to davno umrlo i uvehlo“,
rekao sam sa smiješkom. Nadao sam se da će to biti to što se tiče botanike
prilikom moje posjete.
Nije mi se sviđalo to što je
spomenula rahmetlije. Ja nikoga svog još nisam izgubio. Barem nikoga ko bi mi
bio vrijedan umetanja u neki svakodnevni razgovor. Ona bi to trebala da zna.
Starija je. Možda uskoro i sama rahmetlija. Ili barem o tome razmišlja. Ja još
ne moram. Nekada razmišljam, ali mislim da je to moje razmišljanje o tome kako
me jednoga dana neće biti mnogo drugačije od njenog.
Ona ima unuke – ja samo jednu kćerku.
Čuj samo! Sve mi je moje i više sam puta razmišljao kako nje neće biti nego
kako ću ja umrijeti. Čim se rodila, zapravo, prva pomisao mi je bila kako će je
jednom, nekada daleko u budućnosti nadam se, neki meni sada nepoznati ljudi
spuštati u zemlju, učeći molitve za njenu dušu.
Nisam htio da razmišljam o tome. Sāmo
se nametnulo. I što sam više pokušavao da potisnem tu pomisao i tu sliku iz
glave, sve mi se više nametala dok radim obične svakodnevne stvari. Dijete će
mi jednog dana umrijeti i biti zakopano u zemlji. I nema ništa što ja mogu tu
učiniti kako bih to spriječio.
„Zato ljudi kažu neka ide redom kada je riječ o umiranju“,
rekla mi je supruga kada sam joj ovo priznao prije nekoliko mjeseci. Morao sam
joj reći. Nisam više mogao držati u sebi. Da mi je nakon toga bilo lakše: nije.
Čini mi se da je bilo još teže.
Kažu ljubav je kao plamen svijeće:
ne možeš je istrošiti ako njome zapališ drugu. Ona se samo umnoži. Kada sam s
njom podijelio te moje misli o sahrani naše kćerke koja mi se vrtjela po glavi,
čini mi se da je bol također plamen svoje vrste.
Starica se uspravi s koljena na
noge. Okopala je cvijeće. Ja sam mirno stojao pored nje i… ma ne znam ni sam
šta sam radio. Pravio joj društvo, valjda. Ne znam kakvo, ali sam ga joj
pravio.
„Ja nemam više nikoga svog“, reče
iznenada.
„Mi, znači, nismo tvoji?“ pitao sam
je šaljivo.
„Ne razumiješ ti na šta ja mislim“,
odmahnu ona rukom i ponovo pređe preko znojavog čela. „Vi niste moje sidro.“
„Pa, šta smo ti onda?“
„Kada mi je umro otac“, ona nastavi
kao da ništa nisam rekao, „osjećala sam se kao da nisam više prikovana za ovaj
svijet. Bilo je to davno, pa sam i zaboravila kakav je to osjećaj. Da li sam se
zakačila ponovo za nešto ili sam se navikla da plutam bez sidra. Mislila sam da
sam slobodna, u tom smislu. Ne znam reći to tačno. Dobro sam se uspravila,
mislim. Uvijek misliš smrt obogati čovjeka. Učini ga mudrijim. Nesreća te
pročisti. Što si mlađi – to te bolje ispere od zla. A onda… onda te nova smrt
podsjeti na to koliko si zapravo nečist. Koliko si ponovo dopustio da te nešto
zaveže za ovaj svijet, iako nisi htjela. Ne znam… ima li ovo smisla što
govorim?“
„Ako tebi ima, ne mora imati i meni.“
„To si veoma lijepo rekao. I neko ko
bi možda bio malo manje upućen u način kako ti doživljavaš svijet, možda bi i
pomislio da si rekao nešto mudro.“
Ona se nasmija. Riječi joj nisu
nosile zlobu. Prije nešto kao kritiku ili suptilnu odbranu njenog intelekta.
„Nije moj mozak još toliko bajat da
padam na takve rečenice. Ali, oprošteno ti je.“
„Nisam mislio ništa loše. Samo kažem
da je bitno da tebi pomaže to što pričaš. Ne mora nikome drugom nešto značiti
to što si rekla.“
„Nisam ni ja mislila ništa loše.
Samo kažem da je bitno da nekada kažeš i ono što misliš, a ne ono što očekuješ
da će neko shvatiti kao jednu veliku istinu za koju je tebi trebalo svega deset
sekundi da je osmisliš.“
Osjetio sam da je sada njen glas
postao malo oštriji; grublji; svjestan onoga šta izgovara.
„Bolje onda da ništa ne govorim“,
rekao sam.
„Ako je tišini ono što uistinu
misliš, onda slobodno šuti.“
Sve će mi se ovo obiti o glavu,
sjećam se da sam tad pomislio. Možda stvarno nisam trebao ništa ni govoriti.
Razmišljao sam o toj svojoj rečenici: Ako
tebi ima, ne mora imati i meni. Šta to treba da znači?
„Ja stojim kod svojih riječi“, rekao
sam odlučno. „Ako ti se ne dopada, nađeš sebi nekoga drugog, pa s njim
razgovaraj.“
„Ja sam uvijek mislila da ćeš ti biti
taj“, rekla je iznenada. „Još kad si svoje prve riječi progovorio, sjećam se da
sam pomislila kako ćeš jednog dana imati šta pametno da kažeš.“
„Kad ono – nemam. Je li?“
„Imaš, imaš. Nemoj me shvatiti
pogrešno. Kažeš ti pametno. Pričaš ti smisleno. Umiješ govoriti. Greška je do
mene.“
„Kakva greška?“
„To što sam mislila da je pametno
isto što i iskreno. Dugo sam mislila tako. Onda sam se uvjerila da pametno ne
mora biti iskreno. Ono može biti ispravno i tačno, ali ne i iskreno.“
„Hoćeš reći da nisam iskren.“
„Imam takav osjećaj. Da.“
Ponovo se spustila na koljena i
počela okopavati drugi cvijet. Znam da sam trebao da osjećam ljutnju i bijes,
ali mi u prsima samo lupao sram i stid.
„Ovaj hibiskus sam dobila od sestre
prije nego što će preseliti.“
„Ispade ovo tvoje cvijeće u avliji
sve nadgrobni spomenici.“
„Tako nekako, ali mnogo ljepše.
Svaka se budala može brinuti o kamenu na kojem je isklesano ime. Ovo zahtijeva
da ti je stalo do onoga zbog koga si ga posadila.“
„I šta je bilo kad si plovila bez
sidra?“
„E, da… dugo sam tako plovila.
Mislila sam da je to – to. Nemoj da me pogrešno razumiješ: vi jeste moji, ali
niste sidro. Vi mene ne držite u ovom svijetu. Davno sam prestala da živim zbog
vas.“
„Zašto?“
„Tako. Dođe to valjda. Shvatiš da vi
možete svi bez mene, pa i ja sebi kažem da mogu bez vas. Vi ste drugi brodovi
koje mi bude veoma drago vidjeti dok plutam, ali ja i dalje plutam. Sa ili bez
vas. Isto mi. Shvatila sam to kada mi je mati umrla. Na svijetu si sam s drugim
brodovima. Neki ti draži, neki ti mrži. Ali ne možeš da ne plutaš. Nemaš sidra.
Kad ti roditelji umru, nikada više ne možeš stati i odmoriti od života.“
„…“
„To što šutiš ne znači da si iskren“,
reče kroz osmijeh i nastavi da okopava cvijeće.
