U Brčkom je postojao sat. Stari sat, koji je bio
vidljiv svima koji bi prošli pored njega. Ljudi su prolazili pored tog sata.
Sat se nalazio u centru Brčkog i svi koji se sjećaju tog sata žele da se sat
vrati na mjesto na kojem se nekoć nalazio. Taj brčanski sat je uvijek pokazivao
tačno vrijeme, kao što se od dobrog sata očekuje. Ljudi bi pogledali u sat i
znali bi koliko je sati (barem oni koji su znali na sat).
Sata više nema, ali se priča da će se vratiti. Otkad
znam za sebe, sat se spominje: „Bit će! Samo što nije! Vratit ćemo sat gdje mu
je mjesto, a mjesto mu je u centru gdje se nekada nalazio. Sjećate li se sata?
On je pokazivao vrijeme. Bio je to dobar sat. Jedan od najboljih satova ikad.
Vidjet ćete. Sat je neupitan za naš grad…“
Evo, vrijeme prolazi, a sata nema. Ne znamo ni
koliko je vremena prošlo otkad se najavljuje taj sat. Ne znamo jer nemamo sata
da nam pokaže kako vrijeme prolazi. A, vjerujte mi, ono prolazi. Bio sam ja u
gradovima koji imaju satove. Tamo je vrijeme neumorno, ne kao kod nas. Ono teče
poput Save nakon žestoke kiše, muljevito i nezaustavljivo. Ali, kako mi to da
znamo kad nemamo sata?
Predlažem da, kada dođe do toga da se stari sat vrati
tamo gdje mu je neupitno historijsko mjesto, napravimo sat koji će raditi duplo
brže od svih ostalih satova na svijetu. Valja stići to vrijeme koje nam prođe
bez sata. A puno je vremena prošlo. Previše.
Vratit će se sat, kad-tad, u to ne sumnjam. Ali se
nemojte mnogo radovati zbog toga. Jer vratiti sat ne znači isto kao i vratiti
vrijeme. To su dvije različite stvari. Neki vam pokušavaju slagati da je isto:
ha vratili sat, ha vratili to vrijeme, ali im nemojte vjerovati. Oni koji to
govore ne znaju na sat. Zato im i nije hića.
