Pisanje kao oblik
komunikacije je doživjelo svoju renesansu pojavom interneta, a pogotovu „online
mahala“ kao što su Facebook, Twitter i drugi. Ne samo da smo u stanju
komunicirati sa svojim prijateljima, rodbinom i ljubavnicima, nego smo popularizacijom
internetskih portala dobili i svojevrsni pendžer koji gleda na čaršiju i s
kojeg možemo vikati na svijet koji nam prolazi pored međe.
Čak ako stvar gledamo
sa lingvističkog aspekta, porijeklo riječi portal
je bliže međi nego što bismo na prvu
pomislili. Ona je zapravo latinskog porijekla od riječi portale što u prijevodu znači ulaz
ili kapija.
Mi dakle sa tih
internetskih kapija iliti portala možemo vikati na svijet koji nam se nađe na
međi. Možemo ga pljuvati, tračati, kritizirati, psovati i omalovažavati. Međutim,
ta dobra stara vremena kada smo to radili neposredno iz svoje avlije imala su
svoje nedostatke. Prvo, naše lajanje nije imalo baš veliki domet. Bili smo
ograničeni na svoj sokak i ljude koji su korzirali njime. Drugo, svako bi znao
da smo to mi koji vičemo na njih, pa bismo se često ustručavali iznijeti svoje
mišljenje baš onako kako bismo zamislili u svojim nabreklim glavama.
Na svu sreću,
tehnologija nas nije obišla, pa je i u ovaj naš kutak planete, gdje se vukovi neumorno
razmnožavaju, stigao internet, a zajedno s njim su došle i te čuvene
internetske kapije.
Naravno, nismo svi te
sreće da posjedujemo internetske kapije iliti portale, pa da, onako domaćinski,
možemo iz peta izbaciti sve što nam se sabralo noć prije. Internetske mahale
Facebook i Twitter su imale svoje čari, ali smo tu često morali pokazati ko smo
i šta smo (izuzetak su oni jadnici s lažnim profilima kojima nije mrsko šaltati
se tamo-amo kad god ih uhvati ćeif da se iskale nad ostalima). Drugi problem
Facebooka i sličnih jeste da su to, na kraju krajeva, mahale. A mahala ko mahala,
šta je imaš slušaš. Da je se nekako dograbiti kapije…
Na svu sreću, oni koji
imaju internetske kapije pokazali su se veoma milosrdnim prema onima koji nisu
u mogućnosti da sami sebi improviziraju svoju sopstvenu, pa su im dali
mogućnost da se obraćaju prolaznicima do mile volje. Problem se činio
riješenim, ali je još uvijek ostala jedna mala finesa koja se nekako trebala prevazići:
kako se zamaskirati.
Vlasnici internetskih
kapija su to veoma elegantno riješili. Poslužili su se jednim novinarskim,
rekli bismo žargonom, te su svoje kritičke tekstove počeli potpisivati sa REDAKCIJA. U stara vremena, kada su uistinu
postojale redakcije i kad su se ljudi bavili novinarstvom, one bi bile navođene
ispod tekstova koji su imali puki informativni karakter. Smatralo se da nije bilo
potrebno navoditi kako je Mijo Mićić autor teksta o saniranju trotoara (mada bi
se to u Bosni moglo smatrati udarnom vijesti), ili kako je Adnan Fazlović
zaslužan za tekst o početku školske godine. Da bi se izbjeglo suvišno slaganje
autora, jednom se neko dosjetio da se takvi tekstovi jednostavno potpisuju sa redakcija i kraj priče. Niko nikad nije
dobio Pulitzerovu nagradu za obavještenje o stanju na putevima, pa su se svi
složili oko tog načina potpisivanja.
Međutim, oni tekstovi
koji su bili premazani nekim kritičkim stavom su i dalje potpisivani punim
imenom i prezimenom autora koji bi ga sastavio. Tad se to i moglo tako. Nije
svako imao svoju kapiju pa da s nje viče kako želi. Vlasnici internetskih
kapija su se našli u dilemi. Htjeli su, kao i svi, da viču na ljude, ali su
isto tako htjeli ostati skriveni kako bi vikali šta god žele. Sjetili su se redakcije, te, u naletu inspiracije,
jednostavno počeli koristiti to kao potpis onih tekstova koji su imali imalo
smisla da budu napisani i čitani od strane nas koji žudimo za kritičkim
stavovima.
Vlasnici su se, dakle,
riješili. Ali, šta sa ostalim narodom? Jadan zjapi. Hoće da nešto kaže; da
viče, a boji se. Pljuvao bi on s kapije, ali ga strah šta će reći komšije. Bilo
je strašno i tužno. Ali onda se desilo nešto veličanstveno:
Isto kao što su se
vlasnici kapija sjetili redakcije,
tako je građanstvu (i seljaštvu) na um pala sintagma zabrinuti građanin. Svanuo im je dan. Napokon su mogli javno iznositi
sve o čemu su maštali bez posljedica da će iko ikad saznati njihovo pravo ja.
Napokon je svako ko je
imao neko mišljenje iza kojeg se plašio stati svojim imenom i prezimenom mogao samoga
sebe poštedjeti bilo kakve odgovornosti. Pisma zabrinutih građana su postala
hit. Svaka šuša je počela da piše i, kao što sam na početku naveo, time se
spasilo pisanje kao oblik komunikacije.
Hvala vam na tome, svi
vi koji pišete, a ne potpišete se. Vi ste neopjevani heroji naše generacije. A
neopjevani ste zato što se krijete kao miševi. Čast vam svaka, ko god da ste.
Živjeli!
