Aleksa me gleda. Sjedi i gleda. Ne
progovara. Žar cigarete mu je zahvatio filter. Ipak, on je prinosi ustima i
žedno povlači taj posljednji dim kao da će mu biti zadnji kojeg će u životu
povući. Zatim je gasi.
– Imaš li ti Discovery? – upita kao da nastavlja neki razgovor odranije.
– Nemam – rekoh. – Ne gledam
televiziju. Samo se nasikiram.
– Zato te pitam imaš li Discovery – počinje da me ubjeđuje, a
nisam bio siguran u šta niti zašto.
– Nemam – ponovio sam tresući
glavom.
– Trebaš sebi nabaviti. Da vidiš
jest dobro – reče i nasmiješi se.
– Imam internet. Imam torente, šta
će mi Discovery? – odgovorio sam
pomalo odvratno. – Na YouTubeu imaš
sve emisije sa Discoveryija.
– Jesi li kad gledao Discovery na YouTubeu?
– Nisam, ali mogu kad god hoću.
– Eto vidiš, to ti je ono isto kad
lovac sebi kaže zec je u šumi, odoh ja
vatru naložiti.
– Ne ide tako poslovica – ispravio
sam ga.
– Ma koga boli kurac kako ide
poslovica. Znaš na šta mislim. Imaš, k'o da ga nemaš, a sebi govoriš da imaš.
– Dobro – rekoh i učinih pokret
rukom kao da motam neku nevidljivu strunu oko ručnog zgloba. Čudan je to
pokret. Kao da pokušavamo premotati stvarnost unaprijed. Nestrpljivi smo, pa
premotavamo, kao da je život film na VHS kaseti. – Šta sa Discoveryijem? Pređi na stvar.
– Nisam završio ovo o lovcu – reče
on kao da me želi namjerno provocirati. – Imaš na internetu sve te emisije, ali
ih nikad ne gledaš. Nećeš sebi nikad pustiti Discovery emisiju na laptopu ili kompjuteru. Ali, ovako kad naleti
na TV-u, nije ti mrsko ni odgledati, pa i zaspati uz nju. Zato te pitam.
Klimao sam ubrzano glavom. Shvatio
sam njegovu poantu još od samog početka, ali ga nisam htio prekidati. U
pušionici smo bili samo on i ja. Zapravo to nije bila pušionica. Na vratima je
bio jasno istaknut znak o zabrani pušenja. Bila je to prostorija za posjete.
Ali eto, kod nas se sve može, pa zašto ne i to: desetak metara od tebe se žene
porađaju, a ti sjediš i dumanaš. Uz blagoslov dežurnog doktora i dežurne
sestre, da napomenem. Nije čudo što smo svi u ovom gradu ovakvi kakvi smo.
– Daj mi cigaru – rekao sam mu od
nervoze kad je završio svoje pripovijedanje. On mi pruži kutiju.
– Jesi l' spav'o? – upita me dok sam
palio cigaretu.
– Tri sata samo – rekao sam i vratio
mu kutiju. On je spremi u svoj džep, pa je ponovo izvadi da i sam zapali još
jednu.
– Kol'ko će još biti? – namršti se Aleksa
značajno i povuče dim.
Pogledao sam ga zbunjeno. Uvijek je
bio pomalo nedorečen, ali mi se u tom trenutku činilo kao da je dosegao neki do
tada neviđeni nivo pogubljenosti.
– Kol'ko će biti još čega, Aleksa?
Nemam pojma šta me pitaš.
– Azra. Kol'ko će još bit ovdje?
Kol'ko dugo?
– Nemam pojma. Dok se ne porodi
valjda. Otkud znam?
Šutjeli smo. Plavi smrdljivi dim se
motao oko naših glava i još više umrtvljivao naše moždane ćelije. Bili smo
hipnotizirani brigom i nikotinom… i nestrpljenjem… i dosadom. Zapravo, čitava
situacija nas je pomalo uspavljivala. Radijator ispod prozora je gorio kao da
je pripojen na zemljino jezgro.
Nisam bio pušač, ali sam morao nečim
da zabavim samoga sebe. Da utišam glas u glavi koji bez pauze nameće
najstrašnije misli. A, i kad uspijem da ga malo umirim, onda ono crnilo koje se
nalazi u predjelu prsa počinje lagano spuštati prema želudcu. Pa ga stišće i
pritišće dok ne izazove toliku muku i nervozu da refleksivno skočim iz stolice
i počnem hodati po sobi.
To se sada nije desilo jer sam imao
cigaretu u ustima. Deset godina pušač, tri godine evo bez ijedne cigarete, i
sad zapalio. Osjetio sam da sam ponovo u igri. Neće ostati na ovoj jednoj, to
sam već znao. Još sad kad dijete dođe… kud neću imati para za dijete, kud neću
ni za cigarete. Ne znam šta je gore.
– Uglavnom, Discovery ti na engleskom znači otkriće – nastavi Aleksa kao da
nije bilo prekida u njegovom pripovijedanja.
– Zajebavaš me? – rekao sam
sarkastično, što je on ignorirao.
– Ja, većinom, gledam one emisije o
životinjama u divljini. Znaš li zašto? – pitanje mu je bilo toliko bezazleno da
sam ostao na trenutak bez teksta.
– Otkud ja znam! Jer voliš životinje
– pokušao sam pogoditi razlog.
– Ne – odmahnu on cigaretom, pa se
predomisli. – Dobro, i to. Ali, uglavnom zbog tog otkrivanja. Zato se i zove
kanal Discovery.
– Kakvog otkrivanja?
– Svih vrsta otkrivanja – reče on i
namjesti se u stolicu kao da će nešto poduže objašnjavati. – Ali, kad gledaš te
životinje, ti zapravo otkriješ naše ponašanje. Životinje nemaju filter; jezik u
koji zamotaju svoje namjere. One žive bez ustručavanja, a ne k'o mi. U
životinjskom svijetu nema filozofa da nešto raspravljaju, nema laganja, nema
tračanja, samo postoji ono što učine. To je jedino što je bitno. Nema
nesporazuma. Tako je kako je.
Gledao sam ga nestrpljivo i čekao da
završi svoju misao.
– I šta sad? Trebamo i mi tako k'o
životinje? Šta pričaš?
– Ma, ne! Hoću da kažem kako je to
suština svega onoga što mi zamotamo u naše pričanje i pisanje. Sve se svodi na
to šta na kraju bude, a ne šta se govori i piše – pokušao je objasniti, ali mu
je smisao izmicao, pa je očima lutao po sobi kao da gleda kuda je nestao.
– Razumijem – klimnuo sam glavom.
– Je l' stvarno razumiješ šta hoću
da kažem? – pitao me je.
– Razumijem. Što te ne bih razumio?
Nisi ti toliko dubok da te ne mogu upratiti – rekoh i povukoh dim. – Sve što
radimo jedni drugima je na kraju isto što životinje u divljini rade, samo što
mi to zamotamo u riječi.
– Bravo. Jezikom sve svoje radnje
odlažemo, odlažemo dok u jednom trenutku više ne možemo odložiti, pa sve pukne
i ode u vražju mater – mahao je rukama kao da želi dočarati kako bi to što je
rekao izgledalo u fizičkom svijetu. – Gledamo žena i ja neki dan tako one
lavove. Ženke se okupe oko tek ubijene gazele i jedu. Kad ono, eto ti ide
mužjak. Sve se one sklanjaju osim one jedne koja ga nije vidjela. On joj priđe
i zubima za vrat. Ona skoči k'o da je đavola vidjela i pobjegne kako bi on
mogao jesti. Jede on tako. Polako. Mezi, što bi se reklo, a one stoje sa strane
i čekaju. Završi on i okrene se, i tek onda lavice nastave da jedu. To su ti
original ovi naši krkani koji, kad vide da ne mogu nekoj ženi intelektualno
parirati, izlaz samo vide u fizičkoj snazi. Znaš oni što kažu neka muškarac i žena počnu kopati kanal, pa
da vidimo pravu ravnopravnost ili neki sličan idiotizam.
– Vidim puno si razmišljao o tim
lavovima – rekao sam pomalo iznenađen ovom njegovom analogijom.
– Moraš. Dođe samo. Otkrivaš dok
gledaš. Svaka ta životinja i svako ponašanje je isto kao i kod ljudi, samo
moraš otkriti šta je u pitanju – objasnio je. – U nekim su stvarima čak i
napredniji od nas. Ima ova jedna vrsta majmuna, zovu se bonobo majmuni, kod kojih su naučnici otkrili da tresu glavom kada
nešto ne žele ili kad im nešto ne odgovara. To sāmo po sebi nije čudno, ali je
čudno koliko se to poštuje kod majmuna. Prilazi jedan muški majmun ženki da se
pare. Sezona im je, pa idu redom jedni s drugima. Uglavnom, on joj prilazi s
tom namjerom, a ona trese glavom. On zastane, gleda u nju neko vrijeme, ona i
dalje trese glavom, on se okrene i ode. A, kod nas ljudī imaš manijake koji ne
mogu prihvati kad ga neka žena odbije, pa je počne spopadati, vrijeđati, pa i napastvovati
jer nije po njegovom. Čak i majmuni znaju da „ne“ znači „ne“, a ovim našim
manijacima to moraš objašnjavati po hiljadu puta i opet neće shvatiti.
Napravio je malu pauzu i povukao dim
cigarete. Zatim ju je ugasio u pepeljari i nasmijano nastavio:
– A političari naši, isti oni
gepardi kad napadaju krda gnuova. Čim vide da su ujedinjeni, isto miševi se
povuku u travu. Ne miču. Ali, druže, ako te vide da si se sām izložio, poderu
te k'o novine.
– E, to si ga ubo majstorski –
nasmijah se ja i također ugasi cigaretu.
Pogledao sam prema vratima. Bila su
napola odškrinuta, ali u hodniku se još uvijek niko nije pojavljivao. I Aleksa
se nage ne bi li ugledao koga. Ni sām nisam bio siguran ko je od nas dvojice
bio nervozniji. On sa svojom potrebom da blebeće o životinjama i, kako sam
kaže, otkriva tamo neke sličnosti i
paralele sa ljudima, ili ja koji sam prekršio svoju trogodišnju zakletvu da
neću cigaretu zapaliti. Sad sam ponovo na nuli.
– Jesi li sebe otkrio? – pitao sam ga kako bih prekinuo tišinu.
– Molim?
– Vidim da si dosta razmišljao o tom
otkrivanju. Kako te životinje podsjećaju na ljude oko tebe i sve to… Ima li
neka da liči na tebe? Neka s kojom se ti poistovjećuješ?
– Pa, znaš šta – reče i jedva
primjetno se nasmiješi – neki dan baš naletim na jednu emisiju o pticama, i
počnem razmišljati o tome.
– Koje ptice? – pitao sam.
– Neke, nemam pojma. Ptica… obična
neka – pokušao je objasniti. – Kad kažem riječ ptica, pa ono što vidiš prvo u
glavi. E, takva ptica.
– Dobro – klimnuo sam glavom. – Šta
s nje?
– Sjedimo žena i ja i gledamo kako
se jato tih ptica priprema za odlazak na jug. Jesen stiže, a one kao nervozne
pred taj daleki put. Mislim… to naprave tako ovi što snimaju i montiraju
emisiju da izgleda dramatično, razumijem ja to. Uglavnom, dođe taj dan i sve
one krenu prema jugu, osim dvije ptice koje ostanu tu gdje jesu. I sad to
valjda ovima koji snimaju emisiju bilo interesantnije nego pratiti ptice koje
lete prema jugu. Ostanu oni tu i čitavu zimu snimaju te dvije ptice kako se
muče i jedva preživljavaju, a narator objašnjava kako je to zbog moždane mane
koja ih sprječava da poslušaju svoj instinkt i da jednostavno odlete prema jugu
kad i sve ostale ptice. Rode se tako. To je genetska anomalija koja ih veže za
prostor gdje su rođeni bez obzira koliko loši uslovi za opstanak bili.
Uglavnom, okrenem se ja ženi i kažem: „Evo nas. Original. Udareni u mozak. Svi
odoše, samo mi ostajemo gdje jesmo.“
– Ko je otac? – iznenada nas prekinu
glas dežurne sestre, koja se poput duha pojavi na vratima. Aleksa i ja
ustadosmo bez riječi. – Čestitam, dobili ste malog dječaka. Dugo je trajalo,
ali nije bilo nikakvih komplikacija. Možete doći da vidite – reče sestra i
nestade jednako brzo i neupadljivo kao što dođe.
Obojica smo drhtali. Zagrlili smo se
i čvrsto se stisnuli jedan uz drugog.
– Kažem ti ja, sve će biti dobro –
reče Aleksa, ne bi li me smirio. – Idemo, šta čekaš?
Htio sam da krenem, ali me noge nisu
slušale. Kao da su odjednom bile zabetonirane u neku nevidljivu masu, s mjesta
se nisam mogao pomaknuti. Aleksina bezazlena priča o glupom Discoveryju i njegovim analizama mi se
poče motati po glavi. Kao opomena.
Okrenuo sam se Aleksi:
– Šta je bilo na kraju s ptica?
– Nemam pojma. Zaspao sam prije nego
što je završilo.
