Atah Mahić je jedan od najstarijih
brčanskih hroničara i kolekcionara koji se bavi dokumentarnom fotografijom.
Jedan od prvih velikih događaja koje je zabilježio svojim objektivom davne
1946. godine je bilo otvorenje pruge Brčko-Banovići.
U staroj stambenoj zgradi u centru Brčkog jedan
dotrajali haustor vodi do reda stanova na zadnjem spratu. S gradskog trga, koji
se nalazi odmah tu u podnožju zgrade, čuje se žuborenje ljudskih koraka i kiše.
Hladnoća se duboko uvukla u zidove zgrade, tako da bi se čovjek koji se nađe u
njoj bez jasnog cilja u istom trenu okrenuo i izašao nazad na mokru ulicu. U
tom trenutku se otvaraju vrata na kojima piše Mahić i čitav hodnik se ispuni
jednom neopisivom domaćinskom toplinom.
Prilikom ulaska u stan, gosta dočekuje miris sogan
dolme, kahve i pitanje: „Jesi li gladan?“
Atah Mahić sa suprugom Etom vodi, naizgled,
normalni penzionerski život, ali se odmah prilikom ulaska u dnevni boravak
njihovog stana primjećuje da među tim zidovima postoji nešto što se ne uklapa u
naše standardno shvaćanje pojma „normalno“. Radni stol, natovaren fotografijama
i historijskim dokumentima u jednom ćošku sobe, otkriva da se ovdje radi o
nečemu što je nesvakidašnje za naše prilike.
„Evo, baš sam u toku pripremanja izložbe
fotografija za 70. godišnjicu od izgradnje pruge Brčko-Banovići“, kaže Atah,
listajući tuce crno-bijelih fotografija na svom krilu.
Fotografijom se bavi od svoje 10. godine života
Fotografijom se bavi od svoje 10. godine života
Atah Mahić je rođen 1936. godine, a već 1945. on
otkriva svoju ljubav prema fotografiji, koja ga drži do današnjeg dana. Jedan
je od rijetkih kolekcionara fotografija u Brčkom (ako ne i jedini) čija lična
zbirka trenutno broji oko 20.000 fotografija. Sebe vidi kao dokumentarnog
fotografa i kolekcionara arhivske građe koja svjedoči o historiji njegovog grada.
„Sve je počelo davne 1945. godine“, sjeća se Atah.
„Od oca je ostalo puno stvari, gramofoni i slični uređaji. Među njima je bio i
jedan fotoaparat marke Agfa. Moj rahmetli amidža Muhamed je pronašao taj aparat
među očevim stvarima i sjetio se da ga meni pokloni. Amidža Muhamed je bio
jedan od službenika koji su provodili geometar za prugu koja će povezati Brčko
i Banoviće, pa me je vodio sa sobom dok su trajali ti radovi da pravim
fotografije. Ali, i prije nego što su krenuli radovi na pruzi 1946. godine, ja
sam fotografisao. Prve snimke sam napravio u novembru 1945. godine kada su se
održavali prvi izbori za proglašavanje Federativne Narodne Republike
Jugoslavije. Od toga je sve krenulo“, dodaje Atah na kraju.
Kiša počinje da uzima sve više maha, a kroz veliki
prozor koji gleda na trg naziru se siluete ljudi koji bježe pod strehe
obližnjih zgrada.
„Sve sam ja fotografisao“, nastavlja Atah nakon
kratke pauze. „Vršnjaci su me zvali Slikač, jer im je bilo neobično vidjeti
fotoaparat, pogotovu kod mlade osobe kao što sam ja bio tad. Kad god sam imao
priliku (i filma u aparatu) ja sam fotografisao. Jednom prilikom, bilo je to
otprilike u vrijeme izgradnje pruge neposredno poslije rata, ja sam s
fotoaparatom stajao na ulici kada mi je prišao jedan pripadnik tadašnje
policije i oduzeo aparat. Ja sam otišao kući i požalio se majci kako mi je
„vojnik“ uzeo aparat. Ona me je pitala koji je vojnik u pitanju, ali se ja
nisam mogao sjetiti. Lice mu nisam zapamtio, samo sam u tom trenutku vidio
pušku i ništa više. Srećom, majka je poznavala načelnika tadašnje policije,
izvjesnog Jovicu, koji je naredio svima da se do jutra aparat mora nacrtati kod
njega u kancelariji. I stvarno, tako i bješe“, nasmija se Atah kao da je i sam
bio na trenutak zaboravio na taj događaj, pa pričom samoga sebe podsjetio.
Prije odlaska u vojsku, počeo je sa sakupljanjem
arhivske građe
„1948. godine, u Brčkom se osniva fotoklub Iskra.
Tu sam mnogo toga naučio što se tiče fotografisanja. Poslije toga sam 1949.
godine prešao u radioklub koji je poslije prerastao u radioservis. Tu smo
puštali onih 5-6 ploča koje smo tada imali na raspolaganju. S vremenom smo
nabavljali sve više opreme, pa sam čak znao eskivirati iz škole samo da
provedem što više vremena u radioklubu. Napravili smo svoju razglasnu stanicu
koja je emitirala svaki dan od 10 do 14 sati. Vijesti smo preuzimali sa
Beogradskih radiostanica i uvrštavali ih u naš program.“
U to vrijeme, Atah je postajao svjestan koliko je
važno sačuvati sve moguće tragove sredine u kojoj živi. Počeo je sakupljati
novinske isječke u kojima se spominje Brčko (ono što bi se danas nazvalo press
clipping) i time zagazio u ono što će mu ostati strast do današnjeg dana,
kolekcionarstvo.
„Kada sam krenuo u vojsku 1956. godine, fotoaparat
nisam mogao ponijeti sa sobom“, osmjehnuo se kao da mu je žao propuštenih
prilika za fotografiranje za vrijeme odsluživanja vojske. „Sve sam morao
ostaviti iza sebe na dvije godine, a kad sam se vratio, otkrijem da je majka
skoro svu arhivsku građu koju sam do tad sakupio iskoristila za odlaganje vatre
i brisanje prozora. Ona je mislila da su to samo stare novine koje su za
baciti.“
Iznenada, u razgovor se ubacuje njegova supruga
Eta, koja je sve vrijeme sjedila na drugoj strani sobe i pažljivo slušala šta
se priča: „Sve je on snimao i fotografisao, osim svoje svadbe. Isto kao što
nijedan krojač nema odijelo kako treba i nijedan obućar nema cipele kako treba,
tako ni ovaj moj nema fotografija sa naše svadbe.“
Nakon povratka iz vojske, kamerom je ispratio sve
važnije događaje u gradu
Kada je 1960. godine Atah počeo raditi za
Oslobođenje u odjelu Male novine, vrata su mu se otvorila da bude fotoreporter
prilikom najznačajnijih događaja koja su vezana za Brčko. Sjeća se on tako
tradicionalnog lova na fazaneriji (poznato lovište u predgrađu Brčkog) koji se
održavao svake godine za Dan državnosti Republike Bosne i Hercegovine. Ipak,
jedan od najupečatljivijih događaja je bila posjeta Josipa Broza Tita Brčkom
1966. godine.
„Tito je posjetio Brčansku fabriku Interplet, u
kojoj sam radio, a ja sam bio zadužen da to ispratim fotografijama i video
snimkom. Dobio sam stroge upute kako to treba da se odvije. Ruke nisam smio
stavljati u džepove. Uza se nisam smio imati torbe, pa sam sa dva fotoaparata i
jednom 8 milimetarskom kamerom oko vrata išao za Titom dok je obilazio
fabriku“, prisjećao se Atah.
„A, poslije svakog događaja, opština bi otkupila
sve albume slika koje sam napravio, kako bi imali za arhive. To danas,
nažalost, više nije slučaj. Sad nikome nije stalo do toga. Do početka rata 92.
imao sam arhivu od oko 120.000 dokumenata – što fotografija, što historijske
građe. Sve sam to morao ostaviti za sobom u stanu kada se zaratilo.“
„U ratu se teško moglo šta sačuvati od arhive koju
sam imao“
Rat je sa suprugom Etom proveo u Brčkom pod
opsadom, ali ne u svome stanu.
„Meni se jednom prilikom pružila prilika da odem u
stan“, preuzima Eta riječ. „Ja sam tu priliku iskoristila i ono što sam mogla
od arhive stavila u jednu jastučnicu i sakrila.“
Nakon toga, pružila im se prilika da izbjegnu u
Njemačku, kako bi se sklonili od ratnih dešavanja.
„Da nije bilo tog nesretnog rata, ja nikad ne bih
otputovao nigdje na stranu. Svojim novinarskim poslom sam obišao sve republike
bivše Jugoslavije, ali me nikada nije vuklo da odem u neku tuđu zemlju.“
Ponovno prikupljanje arhive nakon rata
„Vratili smo se u Brčko nakon što je stao rat i
odmah sam počeo sa prikupljanjem arhive koju sam imao. To naravno nije bilo ni
blizu onoj arhivi koju sam imao prije rata. Krenuo sam od onoga što smo uspjeli
sačuvati. Poslije sam počeo kupovati fotografije od drugih kolekcionara. Jedan
čovjek iz Bijeljine je čuo da se zanimam za stare fotografije Brčkog, pa mi je
ponudio neke koje je on imao. Pokazao mi je jednu fotografiju i ja na njoj vidim
svoj štambilj, koji sam stavljao na svaku svoju fotografiju prije rata. On je
tražio 10 maraka za fotografiju, a ja sam mu dao 20 i rekao mu da mi odmah
dobavi još fotografija ako ima.“
U obnavljanju svoje kolekcije mu je dosta pomogla
digitalna arhiva iz Tuzle, kao i privatni kolekcionari koji su imali
fotografije vezane za Brčko.
„Armin Pašalić mi je donio svoj album Staro Brčko
iz kojeg sam mnogo toga sebi skenirao. Kako ko šta donese, ja skeniram. Svi
znaju da meni mogu povjeriti ono što imaju. Ljudi vole fotografije i nisu ni
svjesni koliko fotografija znači. Koga god pitam i s kim god da pričam, najviše
im je žao što se slike ne mogu vratiti. Kuća se obnovi donacijom; za auto se
skupi para; ali izgubljene fotografije niko ne može vratiti. Zato ja nikad
nisam nikome prodao fotografiju, ili je poklonim ili je ne dadnem. Ako u
fotografiji vidiš zaradu, onda izgubiš čar sakupljanja. Fotografije ne treba
gledati kroz novac, jer izgubljene fotografije nijedan novac na svijetu ne može
vratiti.“
Sadašnja arhiva mu broji oko 20.000 fotografija
„Danas se, uglavnom, bavim izložbama. Svi znaju da
za obilježavanje bilo kakvih historijskih događaja vezanih za Brčko mogu da se
obrate meni. Prvu samostalnu izložbu pod nazivom Brčko – nekad i sad sam imao
1975. godine u tada novootvorenoj brčanskoj galeriji, a najnovija, 22. izložba,
predviđena je ove godine povodom obilježavanja 70 godina od izgradnje pruge
Brčko-Banovići“, rekao je Atah na kraju sa jednom vrstom sjetnog zadovoljstva u
glasu.
Na pitanje o razlikama između fotografske opreme
koja se koristila kada je on počinjao s radom i one koja se danas koristi, Atah
je naglasio kako je na početku imao averziju prema digitalnoj fotografiji.
„To jednostavno nije isti osjećaj. Kao prvo,
sadašnji aparati mogu pohraniti 6000 fotografija na karticu, dok si u vrijeme
kada sam ja počinjao imao samo film sa 36 fotografija, pa ti vidi kad ćeš
opaliti okidač na aparatu. Međutim, na kraju sam ipak uvidio da ne mogu ići
protiv napretka tehnologije. Prvi digitalni aparat sam kupio 2006. godine.
Njega su mi ukrali 2 godine poslije na svečanosti otvorenja trgovačkog centra u
Brčkom, koji sam došao ispratiti.“
Njegov fotoaparat ni danas dan ne miruje
Mnogi drugi bi u Atahovim godinama uživali u
(skromnoj) penziji, ali je on ostao vjeran svojoj strasti bilježenja i
sakupljanja svega što je vezano za Brčko i Bosnu i Hercegovinu. Rijetko koji
događaj u Brčkom prođe mimo njegovog objektiva. Naravno, danas većina nas ima
fotoaparate na svojim mobilnim telefonima, a na događajima je često više
novinara, fotografa i snimatelja nego samih posjetilaca. Ipak, Ataha Mahića
možemo uvijek vidjeti u prvim redovima sa svojim vjernim fotoaparatom kako
bilježi ne događaje, već uspomene života u fotografiji.
Brčak Atah Mahić dobitnik je nagrade Društva novinara
BiH “Nagrada za životno djelo” za 2016. godinu, čime se iznova potvrđuje trud,
rad i istrajnost ovoga vrijednog brčanskog fotografa.
