Postoji jedan diskurs koji smo svi prešutno prihvatili: Amerika je moralna vertikala planete. Oni su ti koji određuju ko su antagonisti našeg vremena; njihovi ratovi su opravdani floskulom da je SAD najbolja država na svijetu; a njihova demokratija je ta na koju se ostale države trebaju ugledati (iako često kaska za mnogim načelima koja su u drugim demokratskim društvima neupitna, pa i implicitna u postojanju uređenog društva. Vidi: zdravstveno osiguranje).
Razlog tome ne leži u nekoj apstraktnoj svjetskoj
zavjeri, nego u konkretnoj (skoro banalnoj) ekonomskoj i vojnoj dominaciji koju
ova država ima nad ostalim u svijetu. SAD je imperija našeg doba, te kao takva
ona pored navedenih dominacija posjeduje još jednu koju često zanemarimo, a
koja je izuzetno bitna. Kulturna dominacija ili kulturni imperijalizam je aspekt
američke nadmoći koji, predvođen Hollywoodom, svakodnevno formira našu sliku o
drugom, o svijetu, i, što je najvažnije, o SAD-u kao neupitnom protagonistu
čovječanstva.
Zahvaljujući mašineriji Hollywooda, Amerikanci u
svojim rukama drže moć narativa, moć pripovijedanja kojom ne opisuju kakav je
svijet, nego ga njome konstruiraju u našim glavama onakvim kakvim žele da bude.
U vezi s tim, palestinski intelektualac i kulturalni kritičar Edward Said u uvodnom dijelu svoje
knjige Kultura i imperijalizam iz
1993. godine piše: „Moć da se pripovijeda, ili da se blokira nastanak drukčijih
pripovijesti, veoma je značajna za odnos kulture i imperijalizma, ona
konstituira jednu od glavnih veza među njima.“
Španjolski režiser Nacho Vigalondo u svom najnovijem filmu „Colossal“ svjesno
naglašava tu američku egocentričnu predstavu o samima sebi, te je vješto
pretvara u jednu subverzivnu pripovijest o odnosu koji Amerika kao imperijalna
(pa i neokolonijalna) sila ima prema ostatku svijeta.
Ukratko: Gloria (Anne Hathaway) je neuspjela i
nezaposlena spisateljica koja se bori sa alkoholizmom, uslijed čega je njen
dečko Tim (Dan Stevens) izbacuje iz svog njujorškog stana. Gloria je tako
prisiljena da se vrati u svoj mali rodni grad, gdje se susreće sa svojim
prijateljem iz školskih dana Oscarom (Jason Sudeikis). Oscar je zapošljava u
svom baru, što ne pomaže u rješavanju njenog problema s alkoholom.
Nakon odrađene smjene u baru, Gloria se rano
ujutro vraća kući i usput zaspi na klupi pored jednog dječjeg igrališta.
Istovremeno, u glavnom gradu Južne Koreje, Seoulu, pojavljuje se ogromno
čudovište koje svojim nezgrapnim pokretima uništava zgrade i okruge grada.
Gloria ubrzo shvati da postoji zastrašujuća veza između nje i tog čudovišta
koje terorizira stanovništvo metropole na drugoj strani planete. Nakon nekoliko
pokusa, ona shvati da je dječje igralište u njenom rodnom gradu na neki
nepoznat način povezano sa Seoulom, te da se, kad god ona zakroči na to
igralište, čudovište pojavi i imitira sve njene pokrete.
Uvidjevši tu vezu, ona odluči da s Oscarom
podijeli svoje otkriće. Skupa odu na igralište kako bi mu demonstrirala taj
fenomen. Sutradan otkriju na vijestima da se pored čudovišta u Seoulu pojavio i
ogroman robot, za koji otkriju da se manifestira kad god Oscar zakorači na
igralište.
Uslijed Oscarove ljubomore što Gloria u njemu ne
vidi ništa više do prijatelja, on počinje da je ucjenjuje prijetnjama kako će
uništavati Seoul ukoliko ona odluči da se vrati svom dečku Timu.
Već u samoj premisi filma možemo uočiti jednu
jasnu metaforu čiji odjek od početka do kraja radnje postaje sve jasniji i
jači. Pojava čudovišta, koja izaziva enormnu medijsku pažnju u svijetu, je u
provincijalnom američkom gradu tek izgovor da se stanovništvo okupi u lokalnom
baru kako bi bili zabavljeni tuđom nesrećom. Gosti bara iz noći u noć prate na
velikom ekranu uništenja na drugom kraju planete, držeći pivo u ruci i
spekulirajući o tome kako bi se problem mogao riješiti, dok je istovremeno
uzrok problema zapravo u njihovom dvorištu.
Oscaru je zabavno hodati po dječjem igralištu i
time izazivati katastrofu u nekoj dalekoj zemlji. Gloria je, međutim,
deprimirana tom moći i svim silama pokušava zaustaviti Oscarovu sadističku
zanimaciju, kojom uzgred ostvaruje svoj lični interes, tj. zadržavanje Glorije
uz sebe. Uspostavljanjem ovakve dinamike između likova, Vigalondo na brutalan
način ogoljava jednu istinu o američkom društvu, koja je rijetko prikazana u
holivudskim filmovima. Pišući o moći, francuski filozof Michel Foucault je često naglašavao kako su znanje i moć
neraskidivo povezani, s tim da Hubert
Dreyfus i Paul Rabinow u svojoj
knjizi Michel Foucault: Beyond
Structuralism and Hermeneutics navode jedan Foucaultov citat iz lične
komunikacije prema kojem je on rekao da ljudi
znaju šta čine; često znaju zašto čine ono što čine; ali ono šta ne znaju je
šta prouzrokuje ono što čine.
Prema tome, jedino opravdanje koje bi Oscara moglo
odriješiti grijeha je njegovo neznanje o posljedicama prouzrokovanim
ostvarivanjem ličnih interesa. Međutim, autor filma Vigalondo mu to ne dopušta.
Oscar je zahvaljujući internetu, cjelodnevnim vijestima i izvještajima o
uništavanju itekako svjestan smrti i uništenja koje prouzrokuje, ali ga to ne
sprječava u poduhvatu da dođe do svog ličnog cilja. Jer, zaboga, šta je to
njemu malo prohodati dječjim igralištem?
Ovo postavljanje dječjeg igrališta naspram ostatka
svijeta je nemoguće ne dovesti u vezu sa američkom vojnom politikom. Film Colossal naglašava diskonekciju
prosječnog Amerikanca od horora koji se svakodnevno dešava na tuđem tlu;
nemogućnost poistovjećivanja sa žrtvama tog horora prouzrokovanim djelovanjem
njihove države; te perverznom tumačenju označitelja kao što su rat i nesreća u kolektivnoj svijesti američkog društva. Rat je za njih uvijek nešto što se
dešava „negdje tamo“; ne u ulicama kojim njihova djeca idu u školu; ne u
gradovima u kojima žive i rade, pa im je stoga mnogo lakše uzeti tu riječ u
usta nego što je mnogim drugima.
Vigalondo je na maestralan način upravo to pretočio
u posudu iz koje se čak i Amerikanci mogu napiti; tačnije: u film koji svojom suptilnom
subverzivnošću trenutno (skoro neprimjetno) osvaja američku publiku. Da li će
ovaj „mali narativ“ uspjeti parirati velikom narativu Hollywooda? Čisto
sumnjam. Ali je izuzetno bitno da postoji. Pogotovu kada je u obliku skoro pa
savršenog filma.
