(Kazuo
ISHIGURO: Ne daj mi nikada da odem,
Buybook, Sarajevo, 2017.)
Roman
„Ne daj mi nikada da odem“ novopečenog nobelovca Kazua Ishigura postavlja,
između ostalog, jedno veoma intrigantno pitanje: Šta znači od rođenja biti
svjestan smisla svog života? Kakav je to život u kojem tačno znamo koja je naša
svrha i koje je naše krajnje odredište?
Protagonista
romana Kathy nas vodi kroz epizode njenog odrastanja u Hailshamu, jednoj od
vanjskog svijeta odvojenoj privatnoj školi u Engleskoj. Smirenim tonom
pripovijedanja nas uvodi u svakodnevnicu škole, njenog osoblja, đaka i njenih
najboljih prijatelja Tommyja i Ruth. Odvojenost od vanjskog svijeta rezidenti
te privatne škole, pa i sama Kathy, ne doživljavaju kao veliku tragediju, pa se
čak i s nekom vrstom ponosa nazivaju štićenicima Hailshama.
Međutim,
Kathyn spokojni narativni glas kojim pripovijeda o svom djetinjstvu u Hailshamu
ubrzo se nađe u kontrapunktu s istinskom svrhom njihovog boravka u toj školi.
Taj kontrast između njenog pripovijedanja i od naivnih dječijih očiju skrivene
svrhe ustanove u kojoj odrastaju opstaje do samog vrhunca romana u kojem skupa
s protagonistom saznamo ono što je, kako kaže sama Kathy, oduvijek bilo
skriveno u nama. Ta istina koja postoji u nama, a koja nam tek postane vidljiva
kada nam neko s vana na nju ukaže je ono što, u narativnom smislu, fabulu
Ishigurinog romana pokreće naprijed, dok u tematskom smislu ono predstavlja
jednu važnu okosnicu lika naše protagonistice Kathy.
Ona,
iz pogleda zrele osobe, lamentira o svom odrastanju nostalgično. Njena namjera
u početku nije da ukaže na bilo šta izvanredno što se desilo u njenom
djetinjstvu. Ono se njoj čini običnim, iako su im vaspitači neprestano davali
do znanja da su đaci Hailshama po nečemu posebni. Međutim, to su radili
indirektno i kako je Tommy nazvao pomalo lukavo:
Tommy je smatrao kako je moguće da su
vaspitači, tokom godina provedenih u Hailshamu, vrlo pažljivo birali vrijeme
kada će nam šta reći, tako da smo uvijek bili previše mali da potpuno
razumijemo posljednju stvar u koju bi nas upućivali. No, ipak, prihvatali smo
je na izvjesnom nivou u našoj glavi, a da mi nikada nismo istinski razmislili o
njoj.
(…) I čudno je da nam kao starijima,
kada su nam vaspitači o tome govorili, ništa nije dolazilo kao potpuno
iznenađenje. Činilo se kao da smo sve to čuli negdje ranije.
Način
na koji učenici škole razotkrivaju ono što je uvijek bilo u njima, Ishuguro koristi
kao narativnu tehniku kako bismo sudbinu učenika Hailshama doživjeli ne samo na
sadržajnom nivou, već i na formalnom. Naravno, ova narativna tehnika sam od
sebe nije spektakularna i veoma je uobičajena kada, na primjer, skupa sa
detektivom u nekom krimi romanu razotkrivamo ko je ubica. Međutim, spoj forme i
sadržaja; našeg neminovnog investiranja u sudbinu učenika Hailshama; i
okretanje premise napete naučnofantastične misterije naglavačke tako što se
stavlja u kontrast sa spokojnim raspoloženjem naratora odvaja ovaj roman Kazua
Ishigura od trivijalnosti koja često prati slične romane sličnih žanrova.
