Dugo se tako zagledao mališan u moj skupi ručni sat. Daleko bilo da sam ga sām sebi kupio; bio je to poklon. Nisam ga često ni nosio, samo u posebnim prilikama kao ovoj. Sjedili smo i čekali. Možda ga je baš to čekanje navelo da se zagleda u taj moj sat: okretao mi je ruku, približavao ga svojim dječijim ispitivačkim očima kao da želi vidjeti šta se nalazi iza kazaljki.
– MA-DE IN SWI-TZER-LAND – promrmljao je napokon kao da je svršio svoju analizu te čudesne sprave. Sad je gledao u mene, a ja nestrpljivo prema vratima.
– Jesu l', babo, Švicarci izmislili vrijeme?
Trgnuo sam se i pogledao u sat.
– Nisu – odgovorio sam, ne čudeći se ovako izuzetno čudnoj opaski devetogodišnjaka.
– Na satu piše da jesu.
– Švicarci su napravili ovaj sat – objasnio sam.
– A druge satove?
– Šta, druge satove?
– Ko pravi druge satove? – nastavio je uporno.
– Šta ja znam... Kinezi.
– Znači, Kinezi su izmislili vrijeme? – deducirao je on.
– Ma nisu ni Kinezi. Oni samo prave satove. A prave ih i drugi ljudi.
– Ko sve?
– Nijemci, Rusi, Englezi...
– Ali, uglavnom, Švicarci? – insistirao je pa sam i odlučio da ostane na tome.
Zurio je dugo u bijeli plafon; ja u vrata. Ponovo sam pogledao u sat. Tiho sam pročitao: MADE IN SWITZERLAND i pomislio: “Šta sve on neće snimit.“
– A u Švicarskoj su velike banke – reče iznenada kao da nastavlja neki razgovor koji je započet u njegovim mislima i u pola puta izbio na usta.
– Jesu – odgovorio sam strpljivo.
Ponovo je šutio.
– Nešto opasno on mozgā – pomislih i pomilovah ga po glavi.
– A, babo – oglasi se očekivano pitanje – jesu l' Švicarci rekli: vrijeme je novac?
Namrštio sam se. Ovo nisam očekivao. I dok sam se čudio (bolje reći, dok sam pokušao rekonstruirati tok njegovih misli) on je nastavio:
– Možda su velike banke u Švicarskoj, jer imaju puno satova.
– Možda – duboko sam se zamislio.
Neko vrijeme smo blejali u pod. Pored nas niko nije prolazio, a i da jest: primijetili ga ne bismo – toliko smo duboko bili u svojim mislima.
– A, babo – oglasilo se kao zvono spasenja iz njegovih dječijih usta – ko je izmislio vrijeme?
– Ljudi.
– Koji ljudi?
– Pa ljudi. Čovjek je izmislio vrijeme – objašnjavao sam, praveći neke suvišne pokrete rukama u nadi da će oni nekako nadomjestiti ono što riječima ne uspijevam kazati.
– Koji čovjek? – nastavi inkvizicijski.
– Ne zna se koji čovjek – rekoh zadovoljno, prebacujući krivnju na istrgnute i izgubljene stranice čovječanske historije.
– A, je l' vrijeme uvijek postojalo?
– Jest – rekoh i odmah shvatih kardinalnu pogrešku koju sam počinio. Namamio me taj mali skot u svoju zamku, a ja ko tele nasjeo.
– A, ako je vrijeme oduvijek postojalo, a čovjek nije, kako je onda neki čovjek mogao izmisliti vrijeme?
– Ko ti je rekao da čovjek nije postojao oduvijek? – izustih poput nekog strogog vjeroučitelja.
– Učili nas iz biologije, a i na vjeronauci – reče oštro.
Čak se ni na religiju sad nisam mogao izvući.
– Pa možda bi trebao pitati učiteljicu iz biologije ili efendiju ko je izmislio vrijeme.
Zgađeno je tresao glavom kao da sam mu rekao Bog zna šta.
– Ona uvijek kaže da je sve nastalo iz eksplozije, a efendija na svako pitanje samo kaže: Bog zna najbolje.
Bio sam iscrpljen.
– Pa jedno od tog dvoga mora biti tačno – pokušao sam zaključiti.
– Ali koje?
– To niko ne zna, ali je zasigurno jedno od toga.
– Znači – pokušao je sebi u svom dječijem umu da sistematizira stvar – vrijeme je nastalo ili iz eksplozije ili od Boga, ali ne znamo tačno od čega?
– Tako je – odahnuo sam, misleći da je stvar s tim došla na tačku mirovanja.
– A ko je ljudima rekao za vrijeme? – neumorno je nastavio.
– Kako misliš, ko im je rekao?
– Pa ako je božija eksplozija stvorila vrijeme, ko je ljudima pokazao da ono postoji?
– A, ko je ljudima pokazao da, recimo, drvo postoji?
– Pa vidjeli su svojim očima.
– A, ko je ljudima pokazao da ljubav postoji?
– Pa osjetili su.
– E, pa osjetili su tako i vrijeme.
Nastupila je tišina. Malac je demonstrativno zatvorenih očiju sjedio na svojoj stolici. Ja sam ga zbunjeno posmatrao. Iznenada otvori oči:
– Ja ništa ne osjetim.
Mali pametnjakoviću jedan! Zatvorio on oči da osjeti vrijeme.
– Ne možeš vrijeme osjetit za tako kratko vrijeme... – rekoh i osjetih kako polahko, ali sigurno gubim nit svojih teza.
– Kako ne mogu? – upita on nekom sadističkom znatiželjom.
– Pa lijepo. Vrijeme se odvija sporo. Trebaš dugo oči držati zatvorene i naoštriti čula kako bi osjetio vrijeme – zaključih poetično.
On je ponovo buljio u moj sat.
– Bogami, babo, ova tanka kazaljka se kreće skroz brzo.
Opet me pobi. Ništa mu ne možeš dokazati. Ja njemu ko djetetu, a on mi šuk za šukom. E, nećeš više. Sad ću ti ga zamrsiti ko neki francuski filozof što zamrsi neku banalnu istinu pa nećeš znati više ni šta si pitao.
– Vidi, sine – rekoh elokventno – vrijeme je uvijek postojalo, čovjek nije. Čovjek je, kao što sam već rekao, u dužem vremenskom periodu osjetio da postoji vrijeme, tako da je odlučio napraviti spravu koja će mu poslužiti vrijeme prikazati i u njegovim sićušnim djelićima, u sekundama. Ta sprava se zove sat. A razlog zašto je čovjek izmislio sat je taj da bi tačno mogao mjeriti koliko nešto traje, kada da se s nekim nađe u toku dana i tako dalje. Shvaćaš li sad?
Njegova mala glavica je sretno klimnula.
– Pa što mi to odmah nisi tako rekao?
– Ne znam – nasmiješih se bezazleno – trebao sam.
– A je l' de, babo, da prvi satovi nisu izgledali tako ko tvoj? – upitao je, kako se meni činilo, sa manjom agresivnosti u svom glasu.
– Nisu – odgovorio sam ponovo odsutno. Kao da je smirivanje njegove znatiželje mene bacilo u ponor čekanja i zurenja u vrata.
– Nekad su se koristili i pješčani satovi – objasnio mi je.
– Jesu.
Nisam ga vidio, ali sam čuo po njegovom glasu da je glavu objesio niz svoje tijelo.
– Nena mi je pričala kako ljudi, kad umru, odu u džennet.
Riječi su me presjekle, ali mu to nisam dao do znanja.
– Tako je, lijepo ti je to objasnila – rekao sam, pokušavajući prikriti drhtaj u svom glasu.
U tom trenutku se otvoriše vrata. Prostoriju obuze oštri miris joda. Dvije žene su nas s vrata dozivale k sebi, a mi smo hipnotično ustali i krenuli prema njima. Noge mi u životu nisu bile mekše.
– Čuo sam jednom na televiziji da se čovjek, kad umre, pretvori u prašinu pa se zato zakopava u zemlju.
Prozaično, njegove riječi su odzvanjale džamijskim hodnikom u kojem je bila smještena gasulhana. Dvije žene su nas vlažnih očiju upućivale u sobičak koji se krio iza vrata. Ja sam stao na sami prag kao da odbijanjem prekoračenja istog želim napakostiti nemilosrdnom zupčaniku, a samo sam ga uspio podmazati suzama koje su u tom trenutku navrle na oči.
– A, babo – povuče me mališan za rukav – možda se baš pretvorimo u prah da bi postali dijelom nekog ogromnog pješčanog sata.
