–
Nije ni ovaj – rekao je otac kada je ostrugao mahovinu s nišana. Pošao je nešto
opsovati, ali onda pogleda u munaru džamije iznad naših glava i zašuti.
Ja
sam u novim cipelama stajao u mokroj travi, pazeći da ih ne oštetim. U desnoj
ruci kišobran. Lijeva u džepu jakne. Kapuljača na glavi. Ocu se niz golo čelo slijevala
kiša.
Dizao
se s koljena. Poljuljao se kad se ispravio.
–
Nemoj hodati po mezarovima – reče tiho, ali oštro. Pogleda niz brdo na kojem
smo stajali. Aleja nišana. Mrtvačkih spomenikâ. Morbidni, zarasli.
Pokisli, pa tamniji no inače; mirni kao uvijek. – Glavu bih dao da je ovdje…
Idemo dalje – odluči i prođe pored mene.
–
Hajde još malo, pa… – rekoh. Otac zastade, ali se ne okrenu. Kao da htjede na
to odgovoriti, pa se predomislio.
–
Tu je negdje. Mora biti – procijedi kroz zube i samo nastavi.
Bješe
mi krivo što išta rekoh. Što ga požurujem. Zašutio sam. Pružio sam mu kišobran
da stane pod njega, on ga nije ni pogledao. Krenu niz brdo. Ja za njim.
Na
mezarju smo već sat vremena. Činilo mi se prostim kada smo ga po dolasku
gledali sa makadamske uzvišice na kojoj smo parkirali auto. Malo seosko mezarje
pored dotrajale seoske džamije. Isto kao i desetine drugih koje sam u životu
vidio. Međutim, što smo više zalazili u njega, njegova zamršenost se sve više
uvlačila u mene. Kao labirint koji gledaš na karti i misliš da si mu shvatio
raspored sve dok ne zađeš u njega i u potpunosti ne izgubiš osjećaj za prostor
i sebe. Gubio sam se u njemu, a nikakvih zidova nije bilo. Okrenem li se, auto
sam jasno mogao vidjeti na uzvišici. Da sam htio, mogao bih jednom pravom
putanjom pretrčati do izlaza. Ništa me u tome ne bi moglo spriječiti, osim
gaženja po mezarovima, na šta me otac upozorio da ne činim.
Dok
sam se okrenuo, oca nigdje. Zašao je ispod brda. Izgubio se među nišanima. Ja
ponovo za njim.
Jakna
mu futrovana. Dobra. Mati mu kupilo za pedeseti. Da ima jednu kako treba. Sebe
ne pazi, pa ona mora. Hoće.
Ja
za njim, pazeći da ne gazim po grobovima. On to nije volio. Tu riječ. Grobovi.
–
Grobovi su grubi. Ružni. Ružno zvuči – znao je govoriti. – Mezarje je ipak
nježnija riječ. Mekša.
Meni
nije. Uvijek mi je smetala ta riječ. Zbog onog z i r. Kao da će mi ta
dva slova grkljan iznutra prerezati kad god je izgovorim. A možda, jednostavno,
nisam volio tu riječ, pa krivim nedužna slova u njoj. Ko će ga znati?
Otac
se već sagnuo do drugog mezara i s njega strugao mahovinu. Spuštao sam se
oprezno niz brdo do njega. Koljena mu na farmericama od mokre trave zelena isto
kao nokti na prstima.
–
Nije – reče i uspravi se.
Na
nišanu je pisalo Hadži. Ostatak je
bio prekriven mahovinom. Otac se osvrće. Kao kapetan broda koji tone, tražeći
kopno na horizontu.
–
Jesi li siguran da je ovo to mezarje? – pitao sam. On me pogleda kiselo.
–
Valjda znam gdje mi je djed sahranjen.
–
Da nisi pobrkao? Kad si zadnju put dolazio? Prije sedam godina? Osam?
–
Nije mi mozak još toliko obajatio koliko ti misliš, frajeru – reče i nastavi se
osvrtati. – S koje strane je bila ona stara jabuka, ne mogu da se sjetim.
Odsjekli su je. Do nje je bilo. A promijenili su i ove staze. Drugačije je
bilo. S one strane se ulazilo u mezarje, a tamo gdje smo stali s autom je bilo
oranje…
Još
je govorio. Pustio sam ga, mada mi ništa nije značilo. Više je govorio sebi
nego meni. Ni to mezarje, ni ta džamija, ni to selo, pa ni ta zemlja, da budem
iskren, nije mi značila ništa. Niti ću ja biti u njoj zakopan, niti on.
Moj
djed, kojeg smo, eto, prije nekih pet dana sahranili na jednom drugom mezarju
bliže gradu, bit će posljednji naše loze koji će truhnuti u bosanskoj zemlji.
Otac u Saint Louisu već ima svoju parcelu rezervisanu na bosanskom muslimanskom
groblju. Dogovorio je mjesto za sebe i mater sa imamom Kunićem još prije
nekoliko godina. Od tad čeka.
–
Idemo dalje – prekinuo sam ga. – Nema ništa od priče. Ako treba svaki nišan
pregledati. Koliko ih je? Sto, sto pedeset? Idemo redom dok ga ne nađemo.
Otac
zašuti i zamisli se. Još jednom pogleda u daljinu.
–
Ma, negdje je on ovako sa strane, koliko se ja sjećam.
–
Nema ništa od sjećanja – ponovo sam ga prekinuo. – Sad će mrak. Ne valja po
noći po mezarju hodati.
Nisam
znao da li je to bilo tačno, ali je meni zvučalo kao da jeste. Otac klimnu
glavom i krenu.
Sunce
je zalazilo. Od oblaka ga nismo vidjeli. Plavetnilo noći je nišane već počelo
da boji u skoro pa ljubičastu nijansu. Kiša je neumorno rominjala. Kišobran
sklopljen. Pod mojom rukom. Svejedno mi bilo. I cipele više nisam pazio. Jedino
na šta sam obraćao pažnju je bilo to da ne stanem na mezarove. To nas je najviše
usporavalo. Koračali smo ponijeti tom nekom čudnom koreografijom koju smo sebi
nametnuli i tražili pradjedov nišan.
–
Kao dijete sam stalno dolazio ovdje da proučim djedu svom fatihu – iznenada
poče otac da pripovijeda nostalgično.
–
Koliko si ti to godina imao kad je umro?
–
Koliko? Eto… devet, deset, tako otprilike. Tvoj amidža i ja krenemo kući čim
zauči akšam i usput svratimo ovdje da djedu proučimo fatihu.
Šutio
sam. I otac se ušuti. Samog sebe prekinu u govoru. Progutao je knedlu kada
shvati da je spomenuo amidžu. Danima je on tema našeg boravka u Bosni. Nije
došao na dženazu svoga oca. Nije mogao, kaže, od obaveza na poslu dobiti
slobodan dan. Otac se pravio da ga nije briga, ali sam znao da ga to jede. Kako
ne bi? Sad, kako ga spomenu, vjerovatno se sjetio onoga što je držao u sebi
ovih dana. Nasmiješi se i kimnu glavom kao da se sa samim sobom nešto
dogovorio.
–
Ja ne znam fatihu – rekoh kako bih mu skrenuo pažnju sa sopstvenih misli.
On
stade. Pogled mu pređe preko mene mrko.
–
Kako misliš ne znaš fatihu?
–
Kako ću je znati? – branio sam se.
Otac
razočarano zatrese glavom.
–
Pa šta si radio neki dan na dženazi? U prvom safu si stajao kraj mene.
–
Ponavaljao bismilu.
–
Šta, bismilu?
–
Samo sam ponavljao bismillah-ir-rahman-ir-rahim
dok niste završili s klanjanjem dženaze.
–
Što se i ti praviš budala. Jesi li ozbiljno to radio?
–
Jesam. Bitno je valjda šta su mi namjere, a ne tamo neke riječi koje ne
razumijem.
–
Kakve namjere?
–
Pa, da mi je žao za djedom.
Otac
me i dalje odmjeravao pogledom. Vidno razočaran.
–
Šta je problem? – pitao sam. Nisam se mogao suzdržati.
–
Kako ćeš meni sutra fatihu proučiti? Eto, šta je problem – reče oštro, ne
mičući pogled s mene.
Bio
sam zatečen. Zakovao sam. Pomalo postiđen, ali mi se taj sram brzo pretvori u
britku ljutnju.
–
Što me nisi naučio fatihu ako ti je toliko bitna? – rekoh pomalo izrevoltiran
tim njegovim pitanjem. – Doći ću ti na mezar i sjećati se tebe, tvog lika,
naših doživljaja… ako ti to nije dovoljno, onda ti nijedna napamet naučena arapska
riječ iz mojih usta neće biti od koristi. Ne znam šta ti je u zadnje vrijeme.
Nikad nisi bio u fazonu vjere; jedete krmetinu i ti i mati; ne ideš u džamiju,
osim možda na Bajram namaz, ali i to samo ako ti se ćefne; nikad te nisam vidio
da klanjaš, a sad mi tu krivnju nabijaš što ne znam fatihu.
Večernju
tišinu u tom trenutku prekinu ezan sa munare. Stajali smo mirno. Otac i ja.
Pogledi ukršteni. Bez riječi. On se okreće. Ja za njim. Ezan u zraku iznad nas.
Kada je prestao, mrtvi muk. Moj želudac pun nekog kamenja. Otac već treći nišan
čita, ali ne čita on što želi da pročita. Odahne. Pogled mu prema zemlji. Glas
mu tanak, zamalo stidljivo:
–
Šta misliš zašto tražim mezar mog djeda? Da bi se i ja mogao sjetiti. Gubim se,
dijete. Gledam tebe i sestru tvoju. Nestajete tamo negdje. U onom ćumezu od
zemlje. Miješate se u nešto što ne razumijem. Ne znate odakle ste potekli. Ne
znam ni ja više. Eto, i otac ode. Od čega sam ja? Treba mi nešto opipljivo da
znam da sam od nečega. Ali, eto, nema ni tog. Ne mogu da nađem. Ima me, a kao
da me nema. Kao duhovi. I ja i mati.
–
Znaš, valjda, ko si i šta si. Svoj si čovjek. Sam si napravio od sebe ono što
jesi. Šta će ti potvrda za nešto što vidiš u ogledalu. A vidiš valjda da nisi
duh? Nisi valjda već posenilio?
Otac
se nasmiješi, po prvi put iskreno otkako smo došli u Bosnu.
–
Priča mi onaj Židov što sam mu odveo auto na popravak u University Cityju kako neki njihovi vjeruju da kada čovjek umre,
njegov duh ostaje da luta zemljom sve dok ne umre posljednji čovjek koji ga se
sjeća.
–
Ja sam čuo da oni ljudi koji imaju nezavršenog posla na zemlji postanu duhovi
kako bi ga završili.
–
Vidiš. Ima i to – reče zamišljeno.
–
I ti sad misliš da djedov duh luta zemljom jer ga se ti još uvijek sjećaš?
–
Ma ne. Nešto razmišljam… možda smo mi duhovi. Potomci umrlih što smo ostali iza
njih da lutamo svijetom.
Oko
nas se u tom trenutku sabiše mrak i tišina u jedno. Zatoči nas. Kao da smo oduvijek
bili tu na groblju. I kao da ćemo vječno biti tu i lutati u nekoj potrazi.
