I
– Hajde, bona – bodrio ju je s vrha brda. – Hajde
još malo.
On se već bio uspio uz strmu asfaltiranu cestu i
sad ju je na vrhu ulice čekao. U rukama je nosio dva velika kofera, a oko
ramena mu je visjela velika crna torba čije su niti toliko nabrekle, da se
činilo kao da će svakog trenutka puknuti i svoj sadržaj rasuti niz čitavo brdo.
– Nisi mogao naći praktičnije mjesto? – žalila se
Jasmina, koja je s ruksakom na leđima i s torbom u rukama pokušavala da savlada
to brdo.
– Nemoj se žalit – rekao je kroz mješavinu
zadihanosti i smijeha. – Bit će lakše kad ne budeš nosila te silne torbe na
sebi.
Polahko je stavljala jednu nogu ispred druge i
tako, u sitnim koracima, uspjela da se uspe na ravninu do Asmira. On odmah
krenu dalje. Pred njima se pružilo još jedno brdo koje je vodilo do tog novog
stana što ga je Asmir na svoju ruku pronašao i odabrao.
– Sačekaj! – reče ona kada ga je vidjela kako žuri
ispred nje.
Asmir se okrenu. Jasmina je teškim mukama prenijela
torbe nekoliko koraka u stranu gdje se nalazila drvena klupica. Bila je
naslonjena uz bijeli kameni bedem iznad kojeg se nadvila krošnja stare lipe.
Spustila je torbe na zemlju i sjela.
– Pusti me malo da predahnem – rekla je i glavu
naslonila na kamen iza sebe.
Asmir spusti torbe na zemlju. Gledao ju je kako
sjedi. Miris lipe kao da je stizao od nje, tako mu se učinilo. Mlada i puna
života. Ipak, tako izmorena u tom trenutku da je djelovalo skoro pa nestvarno.
Činilo mu se da bi čitavu vječnost mogao provesti na tom mjestu, gledajući
njenu pojavu na toj klupi, a da pri tome ne osjeti umor ni u jednom atomu svoga
tijela. Teško je disala. Duboko bi uzdahnula kad god bi otvorila usta; kao da
se utapa u nekoj vodi nedokučivog dna.
– Jesi l' dobro? – doviknu joj, a ona klimnu glavom
i odmahnu rukom.
Da je mogao,
ponio bi i njene torbe samo da njoj bude lakše, ali su mu sve ruke već bile
zauzete.
– Binka! Binka! Binka! – počeo je vikati, tapšajući
dlanovima kao da navija.
– Joj, budale! – nasmija se ona.
– Binka! Binka! Binka! – nastavio je on još jače i glasnije.
Jasmina otvori širom oči i kroz blještavo bijelo
svjetlo ugleda Asmirov lik kako skakuće s noge na nogu, dovikujući nadimak koji
joj je dao još u srednjoj školi kad su jedno drugom samo bili neka i neki.
Sa zemlje je podigla torbu, pa krenu prema njemu.
– Eto me! Začepi, budalo! Čut će te ljudi – reče i
ubrza korak.
Stan je bio skroman. Nisu ni očekivali ništa bolje.
Dnevni boravak, kuhinja, kupatilo i spavača soba. Sve stalo u trideset kvadrata.
Dugo su ga tražili po oglasima, ali nikako nisu
mogli da se zadovolje onim ponudama na koje su nailazili. Na kraju je Jasmina rekla
da odustaje i da će se složiti s bilo kojim stanom koji Asmir za njih odabere.
On je tako zadnje dvije sedmice poslije posla sam obilazio stanove i garsonijere
koje su se uklapale u njihov skromni budžet, dok na kraju nije naišao na baš
ovaj koji mu je odmah prirastao srcu. Nije bio daleko od centra grada, pomalo
nepristupačan, ali izuzetno udoban. Tim riječima je i Jasminu pridobio da
pristane na selidbu naslijepo.
Čim su ušli, Jasmina je stvari spustila na pod i legla
na sećiju. Brda su je iscrpila, pa joj je stan odmah prirastao srcu i činio se
domaćinskim. Asmir je ušao za njom preko praga.
– Šta kažeš? – upita je i spusti stvari u dnevni
boravak.
– Super – odgovori ona sklopljenih očiju.
– Nisi ni vidjela ništa – reče on i leže pored nje
na sećiju.
Otvorila je oči. Lutale su po sobi kao u
novorođenčeta koji po prvi put razumije oblike i boje.
– Sviđa mi se zavjesa – reče upirući prstom prema
prozoru. – Je li i to naše?
– Sve što je ovdje, naše je – reče Asmir i stisnu se
svojim tijelom uz nju.
Nos je uronio u njenu kosu tako da je samo nju u
tom trenutku mogao disati. Ona je poluotvorenih očiju gledala u ružičastu skoro
prozirnu zavjesu kroz koju je s vana probijalo bijelo svjetlo. Oči su joj se
polahko sklapale. Na svom potiljku je osjetila Asmirov ujednačen topli dah.
„Zaspao je“, pomisli u tom trenutku Jasmina, ne
sluteći da će za samo nekoliko nesvjesnih sekundi i ona odlutati na isto mjesto
kao i on.
II
Prošla je godina.
– Nije mi jasno kako još uvijek nemaš dovoljno
kondicije da savladaš put do stana u jednom mahu – smijao se Asmir dok je čekao
Jasminu da se uspne uz prvu etapu prema stanu.
Ona se gegala po strmini tako da su joj pokreti
ličili na hod pingvina. Pokušavala je ne govoriti mnogo kako ne bi ostala bez
daha, ali se nije mogla suzdržati.
– Da nisi našao stan na Everestu, ne bih se morala
brinuti za svoju kondiciji – rekla je uz prekide dubokog uzdisanja.
Teškim koracima prevali brdo i stiže do Asmira na privremenu
ravnicu. Bez oklijevanja se uputi klupi pored bedema i sjede. Lipa je ponovo
cvjetala.
– Svaki put – nasmija se Asmir i poče da se osvrće
oko sebe kao da nešto traži na zemlji. – Počet će nam zbog tebe naplaćivati
parking na ovoj klupi.
– Šta ću? Moram malo odmoriti – pravdala se Jasmina
kad je sjela.
Asmir sa zemlje podiže šiljasti kamen i priđe
Jasmini. Ona otvori oči.
– Šta hoćeš s tim?
– Kad već svaki put moraš sjest na tu klupu – reče
i poče udarati kamenom o zid iza Jasmine – onda ćemo je, vala, i obilježiti.
Dugo je tako klesao, a na kraju, kad se Jasmina
okrenula da vidi šta je radio, ugleda natpis: BINKINO ODMARALIŠTE.
– Eto, neka se zna – reče zadovoljan svojim činom.
– Možda mi ne bi trebalo odmaralište kada bismo
kupili auto? – reče Jasmina.
– Pa što ne kažeš odmah – pravio se Asmir iznenađen
i odmah zatim poče da imitira vozača automobila.
Ustima je proizvodio zvuk motora i kočnica, te se,
leđima okrenutim prema Jasmini, namjesti pored klupe.
– Upadaj – reče zgrbivši se prema naprijed.
Jasmina se zasmija i odmahnu rukom.
– Binka! Binka! Binka! – poče Asmir da urliče ne remeteći
svoju pozu.
– Joj, budale – reče Jasmina, a ipak se pope na klupu.
Asmir joj se približi još malo, i ona skoknu na
njegova leđa.
Nosio ju je tako nekoliko metara krke uzbrdo, dok
ga na kraju nije snaga izdala, pa ju je spustio ponovo na zemlju.
Stan je u međuvremenu postao dom. Ružičasta zavjesa
je bila jedino što je podsjećalo na njegov prvobitan izgled. Jasmina i Asmir su
stan ispunili svojim životom i svaka sitnica u njemu je bila neko sjećanje, a
ponajviše ta zavjesa koju su zatekli kada su tek doselili. Postala je tolikim
dijelom njihovih života da im je pomisao kako su na samom početku htjeli da je
izbace zadavala čudan osjećaj krivice.
– Trudna sam – reče Jasmina jednog jutra dok su
lijeno ležali u krevetu.
Asmirov pogled zabljesnu. Rukom ju je čvrsto
privukao sebi, a onda, kao da je na trenutak pomislio na njenu novonastalo
stanje, nježno je pomilova po glavi i poljubi joj tjeme.
III
– Nemoj još otvarati oči – upozorio ju je Asmir dok
ju je oprezno vodio kroz svježe okrečeni haustor zgrade.
Jasmina je zatvorenih očiju čvrsto držala njegovu
ruku. Čula je otključavanje vrata.
– Sad možeš pogledati – reče Asmir.
Otvorila je oči. Novi stan je bio prostran. Jasmina
je nehotično rukom prešla preko svoga stomaka.
– Prelijepo! – uzviknu i stegnu Asmirovu ruku koju
je sve vrijeme držala u svojoj.
Od starog stana su se teško odvojili. Jasmina je
ružičastu zavjesu složila u kofer i posljednji put je obišla stare sobe pod
izgovorom kako provjerava da nisu šta zaboravili. Pomisao da će uskoro neki
novi ljudi u tim njihovim sobama
stvarati sjećanja rastužila ju je na način koji sebi nije uspijevala objasniti.
IV
Zvono u novom stanu se oglasilo. Jasminina odjeća
je bila prekrivena masnim bijelim flekama boje. Sporo se dizala s poda. Čistila
je nered u kojem se stan našao tokom krečenja.
Stomak joj je bio izraženiji, pa se oprezno kretala
do vrata.
– Hajde, bona! – uzviknu Asmir, ulijećući u stan. –
Ohladi se večera.
U ruci je nosio najlonsku kesu u kojoj su se
nalazile dvije u aluminijsku foliju zamotane lepine. Miris ćevapa je u jednom
trenu ispunio čitav stan.
Kesu je stavio na mali trpezarijski stol pored
prozora na kojem je visjela ružičasta zavjesa. Nestrpljivo ju je počeo odmotavati.
Jasmina krenu prema kuhinji.
– Ostavi se sad tanjira – reče Asmir i pruži na
njenu stranu stola raširenu lepinu iz koje su se dimili vreli ćevapi.
Jasmina ga posluša i sjede na svoju stolicu.
Prije nego što je počela da jede, zagledala se u
Asmira kako, također umazan u bijelu boju, guli aluminijsku foliju sa svoje
lepine.
– Šta je bilo? – upita je kad je primijetio da ga
gleda.
– Nije ništa – nasmiješi se Jasmina i otklopi
polovinu svoje lepine kao što bi neko knjigu pred čitanja. – Ti takav umazan
išao do čaršije.
– Normalno – reče on punih usta. – Da sam otišao
sređen, mogla me je neka ukrasti.
V
Kroz ružičastu zavjesu se prelamalo rumeno svjetlo sunca
koje je zalazilo negdje iza zgrada i horizonta. Jasmini se sad sjećanje na taj
trenutak učini skoro nedokučivim. Sjedila je na istom mjestu; za istim
trpezarijskim stolom. Naspram nje niko nije sjedio. Njene drhtave i naborane
ruke su s teškom mukom prinosile kašiku mlake supe do njenih usta. Ona i
ružičasta zavjesa je sve što je preostalo od tog dana.
Ustala je sa svoje stolice i prazan tanjir odnijela
do kuhinje. Na zidu je visjela uramljena fotografija Asmira i nje koja je mogla
poticati iz nekog drugog života. Barem se tako Jasmini često činilo.
Oprala je tanjir i teškim koracima se uputila ka
hodniku. Napolju je bilo hladno. Obukla je kaput, a oko vrata zamotala svileni
ljubičasti šal. I njega je dobila od Asmira za jednu od godišnjica braka ili
rođendan… nije se mogla sjetiti. Izašla je napolje.
U supermarketu je dvoje male djece trčkaralo oko
kolica majke. Jasmina je s korpom u rukama posmatrala njihovu uzaludnu igru.
Majka ih je grdila, pokušavajući da ih smiri. Jasmina nesvjesno pređe rukom
preko svoga stomaka, a onda je odlučno trgnu od njega i zgrabi konzervu sa
police ispred koje je stajala.
Sunce je zalazilo. Jasmina se s vrećom iz
supermarketa u ruci vraćala kući. Koračala je sporo kao što dani koračaju,
koliko od umora, toliko od nečeg šta nije shvaćala. Nečeg se plašila. Nije
znala sebi objasniti. Plašila se povratka u stan i razmišljati o svemu što su
ti zidovi mogli nositi u sebi; o onoj sobici što se nikada nije ispunila životom
za koji ju je pripremala s Asmirom.
Zastala je. Vrhovima prstiju pređe preko svojih očiju,
a zatim ugleda sa svoje lijeve strane ulicu koju je dugo vremena držala daleko
od svojih sjećanja.
Jedna želja je obuze u tom trenutku. Da se popne
još jedanput na to brdo i do onog stana. Da napokon uspije bez pauze stići do
vrha. Kako pomisli na tu mogućnost, ona obuze čitavo njeno tijelo.
Brdo se činilo strmijim, ali nije htjela odustati.
Njene stare kosti je tjerala neka neutoljiva želja čije porijeklo Jasmina nije
mogla dokučiti. Stavljala je nogu pred nogu, ali je protiv prirode i najjača
čovjekova volja ponekada uzaludna. Zastala je i razmišljala o povratku. Lice
joj zapahnu miris lipe. Nije joj bilo čudno što se miris nije poklapao s
godišnjim dobom. Ne razmišljajući mnogo o vremenu, nastavi dalje do ravnine.
Zadihana i iznemogla, sklonila se u stranu do
kamenog bedema iznad kojeg se tužno savila ogoljena lipa. Gledala je klupicu
ispod nje. Razmišljala da sjedne na nju, da odmori, ali nije htjela odustati od
svoje namjere da stigne do vrha. Na bedemu nazirali su se tragovi slova natpisa
što ga je Asmir davno uklesao kako bi obilježio Jasminino mjesto. Džabe što je
uklesano u kamen, vrijeme je učinilo svoje. Binkino odmaralište se nije dalo
razaznati.
Sjela je.
Sjedila je tako jedno vrijeme s nadom u srcu da će
čim skupi snagu ustati i krenuti dalje, ali snaga joj se nije vraćala. Njeno
srce je obuzimao umor koji joj do tada nije bio poznat. Pogledala je u svoju
kesu na podu; u svoje staračke ruke. Pogled okrenu na suprotnu stranu i pogleda
niz brdo, i kao da u jednom trenutku odluči odustati od svega i vratiti se
odakle je došla, rukom dohvati dršku vreće, ali tad osluhnu zvuk koji poput
studenog vjetra prođe njenim tijelom. Prvo sasvim tiho, a potom sve jasnije,
sve glasnije i razgovjetnije, kao da stiže duboko iz nje; da joj trepet u
tijelu od onoga što bi mogla da vidi kada bi se okrenula može oduzeti dah.
– Binka! Binka! Binka! Binka! – čula je glas za
koji se nije nadala ikada više čuti.
Iz ruke joj se ote kesa i pade na zemlju. Konzerva
koju je kupila se otkotrlja niz brdo, a Jasmina se osvrnu iza sebe i ugleda sasvim
jasno Asmirov lik u bijelom svjetlu kako je pružajući ruke, doziva nadimkom.
– Binka! Binka! Binka! Binka! – nastavi on.
Jasminino tijelo se pomladi. Osjetila je snagu i
volju u svojim nogama kao što nije osjetila dugo vremena.
– Hajde, bona! – uzviknu Asmir i mahnu joj rukom. –
Hajde još malo!
Topli vjetar puhnu iz nedokučivih visina kroz najednom
ocvalu lipu iznad bedema i ispuni čitav sokak njenim mirisom. Natpis na bedemu se
osvježi i postade jasan i čist, a Jasmina pruži nogu preda se i, lahkoćom jednog
izdisaja, krenu za onim šta ju je dozivalo.
