(Damir OVČINA: Kad sam
bio hodža, Buybook, Sarajevo, 2017.)
Književnost i rat su dva polja
koja se preklapaju još od samog začetka književnosti. Rat je dominantna tema u
književnosti još od Ilijade i Odiseje, pa i samog Epa o Gilgamešu. Ovo nam
govori dvije stvari. Prvo, da je rat, historijski gledano, jedna društvena
konstanta. Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. Nažalost. Drugo što je
potrebno zaključiti iz ovoga jeste da književnost, po svojoj prirodi, obrađuje
ljudsko iskustvo; kritički ga promišlja; i daje nama kao čitateljima mogućnost
da donesemo sud o onome što smo pročitali. Naravno, taj sud ne možemo donijeti
ukoliko nemamo onu literaturu, tj. onu književnost koja će uspjeti zarobiti
stanje rata u autentičan glas.
Roman Damira Ovčine „Kad sam bio
hodža“ sa svojim intrigantnim naslovom ne da naslutiti o kakvoj se književnosti
radi. Kada roman počnemo čitati, misterija naslova će tinjati negdje u pozadini
radnje koja nas odmah uvuče u svoj tok. A tek će se nakon stotinjak pročitanih
stranica, bez upozorenja, taj naslov ponovo razbuktati i otkriti svoje morbidno
značenje. Ali tada će već biti kasno okrenuti se i napustiti sudbine likova
romana. Narator to uspijeva akutnom rečenicom; stilom koji sliči onome filmskih
scenarija koji je precizan, tačan i slikovit; tako da se, čitajući paragrafe,
pa i čitave stranice, ne možemo oteti tome da ne osjetimo urgentnost onoga što
se likovima u romanu događa.
A događa im se rat. Tačnije,
početak opsade Sarajeva, jedne od najdužih opsada u historiji modernog
ratovanja, koja je trajala 1425 dana. Glavni lik romana se zatekne u Grbavici
na dan kada ona biva odsječena od ostatka grada. U tom obruču opsade, koji se
često uspoređuje sa koncentracionim logorom, Ovčina integrira svoje likove. On
ih bez velike ceremonije stavlja u realnost koja je moguća, kako se čini, samo
u tom mjestu i u tom trenutku historije. Ne kiti ih suvišnim identifikatorima,
nego dopušta da situacija i opis iste nama omogući doživjeti kako Srbe koji su
zarobili naselje, tako i one koji su zarobljeni.
Narator ne donosi velike
filozofske zaključke. Rečenica Ovčine nije ispunjena grandioznim promišljanjima
ili bilo čime što bi se moglo nazvati interpretacijom onoga što se dešava. To
prepušta nama. Autor svoj zadatak jasno definira kao neko ko će predstaviti, a
ne neko ko će nam kazati. Naravno, ovo ne znači da je njegov glavni lik prazno
platno koje pasivno podnosi sve što mu se događa. On podnosi rat, okupaciju,
izgubljenu mladost i nepravdu, ali ne svojom voljom, već što priroda tog
trenutka to tako nalaže. On upija kolorit horora oko sebe, kao da ga želi
sačuvati za neki kasniji trenutak, kada ga može na miru rastumačiti.
Rastabiriti, kao što bi se reklo u narodu.
Ono na šta Ovčina ne pristaje u
svom romanu prvijencu je mitologizacija Grbavice, rata, Bošnjaka, Srba i
Hrvata. Njegovi likovi svojim djelima i svojim postupcima osiguravaju sebi
mjesto na skali dobra i zla. Oni su trodimenzionalni, uzeti iz realnog života,
ali skovani u formu rečenice koja je eliptična, sažeta, nabijena značenjem. U
ovom aspektu priče romana da se spomenuti i odnos forme i sadržaja. U nauci o
književnosti ova dva pojma se oduvijek upotpunjuju. Uvijek su postojali oni
pisci koji su više privrženi ili jednom ili drugom. Ili onome šta se govori, ili
onome kako se govori. Naravno, oni najbolji su pisci koji uspiju ostvariti
sklad između forme i sadržaja.
Ovčina je autor koji zna da smo
svi kolektivno, čitav ljudski rod, žrtve jezika. Da nas ono kako je nešto
rečeno često zna zavesti, pa da nismo ni svjesni šta se reklo. Upravo u strahu
od ovoga vidim potrebu da se nesagledivost rata svede u formu koja ne
obmanjuje. Koja ne pokušava nametnuti jedno viđenje, niti želi biti
tendenciozna. Stil pisanja romana „Kad sam bio hodža“ čitaocu radnju predočava u
sadašnjosti. Ona je tu. Opipljiva. Odvija se pred našim očima. Efikasnije od
bilo kakvog filma, jer platno na koje se projicira nije izvan nas. U nama je
dok čitamo. Gledajući tu ljudsku dramu koja se odvije pred i u nama, mi
neminovno razvijamo empatiju. Suosjećamo s glavnim likom, iako nam on ne govori
šta osjeća. Do toga sami dođemo, jer nam forma ne dopušta ijedan drugi put.
Ta manipulacija koju Ovčina
uspijeva postići ovim romanom nije dizajnirana. Autor nije sjeo i dao sebi za
zadatak „kako da napišem priču koja će 'pogoditi žicu' kod ljudi“. Ima i takvih
pisaca kladioničara, kod kojih se osjeti da pokušavaju, žargonski rečeno,
„ubosti šta prolazi“. Na svu sreću takvi pokušaji su lahko uočljivi i
jednostavno ih je odbaciti kao takve. Način na koji se Ovčina uspijeva izdići
iznad ovoga je autentičnost. I sadržaj i forma teku organski. Jezik kojim
likovi govore su često žargoni, replike su im oštre i kratke, pa čak i kada
drže duže govore, oni nisu okićeni suvišnim elementima, pa djeluju ponekad čak
i previše realno.
Taj višak realnosti prelije se i
preko glavnog lika kao hladan tuš kada naiđe na patrolu u Grbavici na početku
opsade. U tom susretu Ovčina uspijeva uhvatiti jedan važan trenutak razvitka
svoga lika, koji najednom postaje svjestan novog svijeta u kojem živi i kako
njega taj novi svijet definira.
