(Zejćir HASIĆ: Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu. Tuzla,
Bosanska riječ, 2018.)
Šta je poezija? pitanje je na koje mnogi pjesnici i čitaoci traže
odgovor još od praskozorja jezika. Moguće je, naravno, držati se tehničkih
definicija elemenata stihova i strofa, metrike, rima, metafora, literarnosti i
dr. kako bi se došlo do zadovoljavajuće rječničke definicije pojma, ali je,
ipak, nužno primijetiti da postoje aspekti koji izmiču ili bivaju neobuhvaćeni
takvom vrstom definiranja. Hasić u svojoj zbirci „Pjesme koje obaraju s nogu
ili bar misle da to mogu“ kroz pjesme namijenjene djeci propituje svijet riječi
i svjetove koje se njima mogu (a i ne moraju) stvoriti.
Dječija poezija svojim
nastojanjem uključivanja fantastičnog nije neobična pojava. Alegorija, kao
metafora koja se proteže kroz čitav tekst, u Hasićevim pjesmama je u službi
onoga što bi ruski formalisti nazvali oneobičavanje, ali i kao postupak
otežavanja razumijevanja. Pjesme kao što su „Pjesma o glavonjama“, „Bajkasta
pjesma o slonu i bubamari“, „Uobraženi plankton“ i dr. koriste vješto ove
elemente kako bi se stvorila basnasta dimenzija u samom doživljaju pjesama. Kao
takve, pjesme govore o ljudima više no o životinjama koji su protagonisti
teksta; tačnije, govori o ljudskom karakteru, njegovim vrlinama i manama. Kada
prepoznamo elemente basne u pjesmama, oni nas, naravno, već unaprijed
pripremaju da će biti riječ o alegoričnoj obradi ljudskih osobina koje se
tematiziraju. Tako u pjesmi „Pjesma o glavonjama“ možemo govoriti, preko lava i
tigra, o temi potrebe muškaraca da štite percepciju sebe kao alfa mužjaka; u
pjesmi „Bajkasta pjesma o slonu i bubamari“, preko bubamare i slona, o temi definiranja
sebe na osnovu ustaljenih društvenih normi i odrednica; a u pjesmi „Uobraženi
plankton“, preko planktona i kita, o temi pogubnosti pogrešne percepcije svojih
mogućnosti.
Iskusnim čitaocima će biti jasno
o kakvoj vrsti književnog teksta je riječ. Unaprijed ćemo se pripremiti za moralnu poruku koju očekujemo na kraju svake Hasićeve pjesme iz ovog
ciklusa, i pouzdano možemo, još i prije no što završimo čitanje, zaključiti šta
će ta poruka da bude i na kakav ljudski karakter će da se odnosi. Ono što,
stoga, moramo uzeti u obzir prilikom iščitavanja Hasićeve poezije je publika
kojoj je namijenjena. Ovaj kontekst je itekako potreban prilikom razumijevanja književnih
tekstova namijenjeni djeci, iako nije presudan u donošenju bilo kakvog
kvalitativnog suda o istom.
Postoji veliki broj primjera
književnih tekstova koji su u jednom trenutku bili „namijenjeni“ mlađoj
čitalačkoj publici, a koji su vremenom postali klasici „odrasle“ književnosti.
Možda najpoznatiji primjer ove pojave bio bi „Mali Princ“ Antoinea de
Sainta-Exuperyja, kojim se na najilustrativniji način može prikazati premošćivanja
dječije i „odrasle“ književnosti. Ovaj roman uspijeva biti zanimljiv odraslim
(iskusnim) čitaocima uz pomoć ironije i paradoksa koji su sastavni elementi fabule,
dok, istovremeno, ti elementi ne utječu na užitak mlađih čitalaca u praćenju fantastičnih
avantura koje su u njemu ispričane. Hasićeva poezija u ovoj zbirci funkcionira
po istoj paradigmi.
Pored „basnastog ciklusa“, kako
smo ovdje nazvali pjesme na početku zbirke, ulazimo u drugi ciklus koji bismo
mogli okarakterizirati kao univerzum riječi; univerzum jezika. U njemu, lirski
subjekt propituje i ispituje krajnje mogućnosti jezika kao svjetotvornog alata.
Pjesma „Sunce u prački“ tako stvara jednu fantastičnu sliku koja je moguća
isključivo u svijetu jezika; u svijetu riječi. Kratka fabula je pad Sunca u
dvorište dječaka, a okončava stihovima:
Iz kuće Faris istrčao,
na Sunce se spotakao.
U pračku Sunce stavio,
dok dlanom o dlan,
zategnuo gumu baš kako treba
i Sunce izbacio put neba.
Sličan prizor formira se u
svijesti čitajući pjesmu „Čarobnjak i njegov sin“ u kojoj čarobnjak uspijeva
čitavo more preliti u čašu, koju njegov sin igrom slučaja popije. Fantastična
slika prelijevanja mora u čašu nadgrađena je slikom ispijanja te čaše, te se
tako fantastičnost postavlja kao nova norma od koje čitalac kreće da doživljava
nastavak kratkog narativa. Stihovi kojima se završava pjesma,
Imao je veliku sreću,
od pameti veću,
da u moru nije ajkula bilo.
Da jeste u golemu pao bi krizu
kad bi mu stale trbuh da grizu.
svjedoče upravo o toj novoj
polaznoj tački koju nam lirski subjekt nameće. Mi smo se pomirili s tim da je u
svijetu riječi moguće preliti more u čašu. Lirski subjekt također ne govori o
tom događaju kao nečemu vrijednom pažnje. On fantastičnost spušta na razinu
svakodnevnice, ali kao poentu navodi kako je sin čarobnjaka imao golemu sreću
što u moru nije bilo ajkula. Poentu, dakle, gradi na temelju prihvaćanja
neobičnog kao svakodnevno.
Baš kao mađioničari koji
gledaocima skrenu pažnju na ono što je svakodnevno kako bi fantastičnost
predstavio kao plauzibilnu mogućnost, Hasić riječima stvara nemoguće svjetove
kojima se ne trebamo čuditi zbog njihove fantastičnosti, nego zbog poente koja
se u njima dogodi.
Hasićeva zbirka „Pjesme koje
obaraju s nogu ili bar misle da to mogu“ upravo tu nemogućnost spušta na razinu
svakodnevnice ne bi li je obogatila i nadgradila. Riječima time daje skoro pa
čarobne kvalitete, ali ih ujedno definira kao dijelom te svakodnevnice. Riječi
daju čovjeku sposobnost stvaranja iluzije, ali i mijenjanja realnosti. Pomoću
riječi čovjek može druge zavesti u laž ili naglasiti jednu višu istinu, a
upravo ovo potonje promovira Hasićeva poezija.
