Ernad Osmić

25. 01. 2022.

PRVO POGLAVLJE: SVE LIJEPE IZMIŠLJENE STVARI

22:35

Snijeg je zavijao kroz ulice grada kao zmaj koji je tražio utočište u ljudskim bajkama. I štagod bi vjetar dotakao te večeri, kojugod bi zgradu i kuću okrznuo svojim studenim prstima, tu bi ostao trag nalik modrim mladežima na fasadama. Nebo je gorilo crnom bojom noći, a grad ispod njega je zahvatio i držao sve oktave odraslih boja u jednom nesaničnom akordu.

Grad je tinjao, kao što to samo nasumično i gusto naseljena mjesta umiju i mogu. Iza zidova njegovih građevina čuo se odjek života: neki tiši – neki glasniji. Svi podjednako nevješti u pokušaju da riječima proizvedu sami sebe. Ipak, pokušavali su. Svi ljudi u svim građevinama su sebe vidjeli kao one likove oko kojih bi priča, kada bi ikada jedna bila ispričana o ovome gradu, trebala da se vrti. A vjerovatno bi i trebala. Ne mogu ni da zamislim čovjeka niti dubinu njegove tuge koji sebe ne vidi kao glavnog lika svog života. A, ima ih. Upoznao sam ih. Vidio svojim očima kako žive među nama. Gledaju u korake ljudi ispred sebe i, u snježnim noćima kao što je ova, pokušavaju svojim đonom da zakorače u tragove stopala onih koji su istom stazom gazili prije njih.

Hodao sam tako kao dijete za svojom majkom. Jutrima toliko uspavanim da mraku još uvijek niko nije saopštio da treba postati dan.

„Idemo“, rekla bi majka. „Neko mora i zoru probuditi.“

„Zašto mi?“ pitao bih sneno.

„A ko će drugi nego mi?“

I sad osjetim šuškavi zvuk skafandera u koji bi me majka umotala. Plava rosa koja bi se tolikom voljom unijela u stakla prozora moje sobe da mi se uvijek činilo kao da će prodrijeti kroz njega.

Naša kuća je bila na ivici naselja. Dobrih pola sata pješačenja kroz brezovu šumu izvelo bi nas u centar gdje je majka radila kao čistačica bogatašicama. Sjedio bih tiho u tim raskošnim tuđim kućama; prihvatio bih učtivo štagod bi mi bilo poklonjeno u tom trenutku od strane domaćina; i izmišljao bih sebi lijepe male beznačajne stvari.

Dok smo koračali jednog ledenog jutra do tih tuđih kuća, majka je odmakla nekoliko koraka ispred mene. Snijeg je meni bio do koljena, pa sam pokušavao ubrzati svoj korak tako što ću skakati iz traga stopala u trag stopala koja je majka pravila ispred mene. Tad sam prvi put primijetio dvije važne stvari. Prva, moj korak i korak majke nije isti. A druga, kada zagazim u tuđi trag u snijegu, pa makar to bio trag majke, snijeg ne zaškripi kao što zaškripi kada sâm zagazim u netaknuti snijeg.

Te su večeri ljudi bili izuzetno glasni u svojim pokušajima da shvate sebe kao glavne likove svojih života. Ne znam da li je hladnoća uzburkala krv u njima ili su odjednom svi postali svjesni da je svako dijete koje je ikada rođeno, rođeno između dva rata. Štagod da je, od njihovih života je teško bilo čuti sopstveni. Priča čovječanstva postala je nepodnošljivo gusta i neprohodna.

Na hiljade glasova je istovremeno počelo da pripovijeda svaki proživljeni dan. Ti si to čula i svojim sitnim glasom pokušala da uhvatiš intonaciju svemira.

Nastavi čitati

16. 05. 2021.

ERNAD OSMIĆ: CVIJEĆE NJENE MLADOSTI

Proza 15:11

„Ovo su mi sve biljke od rahmetlijā“, reče starica i obrisa znoj s čela.

Nisam znao šta da joj na to odgovorim. Nisam ni znao da smo počeli pričati o cvijeću. Nikada ni sa kim nisam razgovarao o cvijeću. Ne da me cvijeće ne zanima, ali nisam imao šta pametno tu da dodam.

Tulipani i jedna orhideja rasli su u popodnevnoj sjeni šljive kao djeca pored roditelja.

„Meni bi sve to davno umrlo i uvehlo“, rekao sam sa smiješkom. Nadao sam se da će to biti to što se tiče botanike prilikom moje posjete.

Nije mi se sviđalo to što je spomenula rahmetlije. Ja nikoga svog još nisam izgubio. Barem nikoga ko bi mi bio vrijedan umetanja u neki svakodnevni razgovor. Ona bi to trebala da zna. Starija je. Možda uskoro i sama rahmetlija. Ili barem o tome razmišlja. Ja još ne moram. Nekada razmišljam, ali mislim da je to moje razmišljanje o tome kako me jednoga dana neće biti mnogo drugačije od njenog.

Ona ima unuke – ja samo jednu kćerku. Čuj samo! Sve mi je moje i više sam puta razmišljao kako nje neće biti nego kako ću ja umrijeti. Čim se rodila, zapravo, prva pomisao mi je bila kako će je jednom, nekada daleko u budućnosti nadam se, neki meni sada nepoznati ljudi spuštati u zemlju, učeći molitve za njenu dušu.

Nisam htio da razmišljam o tome. Sāmo se nametnulo. I što sam više pokušavao da potisnem tu pomisao i tu sliku iz glave, sve mi se više nametala dok radim obične svakodnevne stvari. Dijete će mi jednog dana umrijeti i biti zakopano u zemlji. I nema ništa što ja mogu tu učiniti kako bih to spriječio.

„Zato ljudi kažu neka ide redom kada je riječ o umiranju“, rekla mi je supruga kada sam joj ovo priznao prije nekoliko mjeseci. Morao sam joj reći. Nisam više mogao držati u sebi. Da mi je nakon toga bilo lakše: nije. Čini mi se da je bilo još teže.

Kažu ljubav je kao plamen svijeće: ne možeš je istrošiti ako njome zapališ drugu. Ona se samo umnoži. Kada sam s njom podijelio te moje misli o sahrani naše kćerke koja mi se vrtjela po glavi, čini mi se da je bol također plamen svoje vrste.

Starica se uspravi s koljena na noge. Okopala je cvijeće. Ja sam mirno stojao pored nje i… ma ne znam ni sam šta sam radio. Pravio joj društvo, valjda. Ne znam kakvo, ali sam ga joj pravio.

„Ja nemam više nikoga svog“, reče iznenada.

„Mi, znači, nismo tvoji?“ pitao sam je šaljivo.

„Ne razumiješ ti na šta ja mislim“, odmahnu ona rukom i ponovo pređe preko znojavog čela. „Vi niste moje sidro.“

„Pa, šta smo ti onda?“

„Kada mi je umro otac“, ona nastavi kao da ništa nisam rekao, „osjećala sam se kao da nisam više prikovana za ovaj svijet. Bilo je to davno, pa sam i zaboravila kakav je to osjećaj. Da li sam se zakačila ponovo za nešto ili sam se navikla da plutam bez sidra. Mislila sam da sam slobodna, u tom smislu. Ne znam reći to tačno. Dobro sam se uspravila, mislim. Uvijek misliš smrt obogati čovjeka. Učini ga mudrijim. Nesreća te pročisti. Što si mlađi – to te bolje ispere od zla. A onda… onda te nova smrt podsjeti na to koliko si zapravo nečist. Koliko si ponovo dopustio da te nešto zaveže za ovaj svijet, iako nisi htjela. Ne znam… ima li ovo smisla što govorim?“

„Ako tebi ima, ne mora imati i meni.“

„To si veoma lijepo rekao. I neko ko bi možda bio malo manje upućen u način kako ti doživljavaš svijet, možda bi i pomislio da si rekao nešto mudro.“

Ona se nasmija. Riječi joj nisu nosile zlobu. Prije nešto kao kritiku ili suptilnu odbranu njenog intelekta.

„Nije moj mozak još toliko bajat da padam na takve rečenice. Ali, oprošteno ti je.“

„Nisam mislio ništa loše. Samo kažem da je bitno da tebi pomaže to što pričaš. Ne mora nikome drugom nešto značiti to što si rekla.“

„Nisam ni ja mislila ništa loše. Samo kažem da je bitno da nekada kažeš i ono što misliš, a ne ono što očekuješ da će neko shvatiti kao jednu veliku istinu za koju je tebi trebalo svega deset sekundi da je osmisliš.“

Osjetio sam da je sada njen glas postao malo oštriji; grublji; svjestan onoga šta izgovara.

„Bolje onda da ništa ne govorim“, rekao sam.

„Ako je tišini ono što uistinu misliš, onda slobodno šuti.“

Sve će mi se ovo obiti o glavu, sjećam se da sam tad pomislio. Možda stvarno nisam trebao ništa ni govoriti. Razmišljao sam o toj svojoj rečenici: Ako tebi ima, ne mora imati i meni. Šta to treba da znači?

„Ja stojim kod svojih riječi“, rekao sam odlučno. „Ako ti se ne dopada, nađeš sebi nekoga drugog, pa s njim razgovaraj.“

„Ja sam uvijek mislila da ćeš ti biti taj“, rekla je iznenada. „Još kad si svoje prve riječi progovorio, sjećam se da sam pomislila kako ćeš jednog dana imati šta pametno da kažeš.“

„Kad ono – nemam. Je li?“

„Imaš, imaš. Nemoj me shvatiti pogrešno. Kažeš ti pametno. Pričaš ti smisleno. Umiješ govoriti. Greška je do mene.“

„Kakva greška?“

„To što sam mislila da je pametno isto što i iskreno. Dugo sam mislila tako. Onda sam se uvjerila da pametno ne mora biti iskreno. Ono može biti ispravno i tačno, ali ne i iskreno.“

„Hoćeš reći da nisam iskren.“

„Imam takav osjećaj. Da.“

Ponovo se spustila na koljena i počela okopavati drugi cvijet. Znam da sam trebao da osjećam ljutnju i bijes, ali mi u prsima samo lupao sram i stid.

„Ovaj hibiskus sam dobila od sestre prije nego što će preseliti.“

„Ispade ovo tvoje cvijeće u avliji sve nadgrobni spomenici.“

„Tako nekako, ali mnogo ljepše. Svaka se budala može brinuti o kamenu na kojem je isklesano ime. Ovo zahtijeva da ti je stalo do onoga zbog koga si ga posadila.“

„I šta je bilo kad si plovila bez sidra?“

„E, da… dugo sam tako plovila. Mislila sam da je to – to. Nemoj da me pogrešno razumiješ: vi jeste moji, ali niste sidro. Vi mene ne držite u ovom svijetu. Davno sam prestala da živim zbog vas.“

„Zašto?“

„Tako. Dođe to valjda. Shvatiš da vi možete svi bez mene, pa i ja sebi kažem da mogu bez vas. Vi ste drugi brodovi koje mi bude veoma drago vidjeti dok plutam, ali ja i dalje plutam. Sa ili bez vas. Isto mi. Shvatila sam to kada mi je mati umrla. Na svijetu si sam s drugim brodovima. Neki ti draži, neki ti mrži. Ali ne možeš da ne plutaš. Nemaš sidra. Kad ti roditelji umru, nikada više ne možeš stati i odmoriti od života.“

„…“

„To što šutiš ne znači da si iskren“, reče kroz osmijeh i nastavi da okopava cvijeće.

Nastavi čitati

15. 01. 2020.

HIMNA DJETETU

Poezija 20:29

Gdje god da odeš je laž

dovoljno lijepa da te zadrži

Ostaneš li, progutat će te mrak

Ali makar znaš da je naš iskreni

Znam da si prestao da tražiš

Savjet od mene jer tačno

Znaš da ih i ja više nemam

Ni za sebe

Ne znam šta da kažem kad me pitaju

Da l' si stranac il' još uvijek tu

Ova naša kuća je raj

Podigao sam četiri zida i nazvao ih dom

Ona je moj početak i kraj

Sad zaboravljam sve i učim sve ponovo

Nastavi čitati

27. 01. 2019.

ERNAD OSMIĆ: STOKA

Prozglednica 00:06

Ne znam je li se desilo. Ovako mi prepričali:
Gleda Hilmo u mikrofon na bini minut pred početak predizbornog skupa. Tu je samo da nosi kablove, ali mu nešto ne dade mira, pa se dograbi mikrofona. Okupljeni zašutiše i pogledaše prema njemu na binu.
– Ljudi – reče tad Hilmo – hajmo pokušat jednu heftu biti normalni, da vidimo kako je. Samo jednu heftu. Ako nam se ne svidi, možemo opet biti stoka.

Nastavi čitati

23. 01. 2019.

ERNAD OSMIĆ: DUHOVI

Proza 08:31

– Nije ni ovaj – rekao je otac kada je ostrugao mahovinu s nišana. Pošao je nešto opsovati, ali onda pogleda u munaru džamije iznad naših glava i zašuti.

Ja sam u novim cipelama stajao u mokroj travi, pazeći da ih ne oštetim. U desnoj ruci kišobran. Lijeva u džepu jakne. Kapuljača na glavi. Ocu se niz golo čelo slijevala kiša.

Dizao se s koljena. Poljuljao se kad se ispravio.

– Nemoj hodati po mezarovima – reče tiho, ali oštro. Pogleda niz brdo na kojem smo stajali. Aleja nišana. Mrtvačkih spomenikâ. Morbidni, zarasli. Pokisli, pa tamniji no inače; mirni kao uvijek. – Glavu bih dao da je ovdje… Idemo dalje – odluči i prođe pored mene.

– Hajde još malo, pa… – rekoh. Otac zastade, ali se ne okrenu. Kao da htjede na to odgovoriti, pa se predomislio.

– Tu je negdje. Mora biti – procijedi kroz zube i samo nastavi.

Bješe mi krivo što išta rekoh. Što ga požurujem. Zašutio sam. Pružio sam mu kišobran da stane pod njega, on ga nije ni pogledao. Krenu niz brdo. Ja za njim.

Na mezarju smo već sat vremena. Činilo mi se prostim kada smo ga po dolasku gledali sa makadamske uzvišice na kojoj smo parkirali auto. Malo seosko mezarje pored dotrajale seoske džamije. Isto kao i desetine drugih koje sam u životu vidio. Međutim, što smo više zalazili u njega, njegova zamršenost se sve više uvlačila u mene. Kao labirint koji gledaš na karti i misliš da si mu shvatio raspored sve dok ne zađeš u njega i u potpunosti ne izgubiš osjećaj za prostor i sebe. Gubio sam se u njemu, a nikakvih zidova nije bilo. Okrenem li se, auto sam jasno mogao vidjeti na uzvišici. Da sam htio, mogao bih jednom pravom putanjom pretrčati do izlaza. Ništa me u tome ne bi moglo spriječiti, osim gaženja po mezarovima, na šta me otac upozorio da ne činim.

Dok sam se okrenuo, oca nigdje. Zašao je ispod brda. Izgubio se među nišanima. Ja ponovo za njim.

Jakna mu futrovana. Dobra. Mati mu kupilo za pedeseti. Da ima jednu kako treba. Sebe ne pazi, pa ona mora. Hoće.

Ja za njim, pazeći da ne gazim po grobovima. On to nije volio. Tu riječ. Grobovi.

– Grobovi su grubi. Ružni. Ružno zvuči – znao je govoriti. – Mezarje je ipak nježnija riječ. Mekša.

Meni nije. Uvijek mi je smetala ta riječ. Zbog onog z i r. Kao da će mi ta dva slova grkljan iznutra prerezati kad god je izgovorim. A možda, jednostavno, nisam volio tu riječ, pa krivim nedužna slova u njoj. Ko će ga znati?

Otac se već sagnuo do drugog mezara i s njega strugao mahovinu. Spuštao sam se oprezno niz brdo do njega. Koljena mu na farmericama od mokre trave zelena isto kao nokti na prstima.

– Nije – reče i uspravi se.

Na nišanu je pisalo Hadži. Ostatak je bio prekriven mahovinom. Otac se osvrće. Kao kapetan broda koji tone, tražeći kopno na horizontu.

– Jesi li siguran da je ovo to mezarje? – pitao sam. On me pogleda kiselo.

– Valjda znam gdje mi je djed sahranjen.

– Da nisi pobrkao? Kad si zadnju put dolazio? Prije sedam godina? Osam?

– Nije mi mozak još toliko obajatio koliko ti misliš, frajeru – reče i nastavi se osvrtati. – S koje strane je bila ona stara jabuka, ne mogu da se sjetim. Odsjekli su je. Do nje je bilo. A promijenili su i ove staze. Drugačije je bilo. S one strane se ulazilo u mezarje, a tamo gdje smo stali s autom je bilo oranje…

Još je govorio. Pustio sam ga, mada mi ništa nije značilo. Više je govorio sebi nego meni. Ni to mezarje, ni ta džamija, ni to selo, pa ni ta zemlja, da budem iskren, nije mi značila ništa. Niti ću ja biti u njoj zakopan, niti on.

Moj djed, kojeg smo, eto, prije nekih pet dana sahranili na jednom drugom mezarju bliže gradu, bit će posljednji naše loze koji će truhnuti u bosanskoj zemlji. Otac u Saint Louisu već ima svoju parcelu rezervisanu na bosanskom muslimanskom groblju. Dogovorio je mjesto za sebe i mater sa imamom Kunićem još prije nekoliko godina. Od tad čeka.

– Idemo dalje – prekinuo sam ga. – Nema ništa od priče. Ako treba svaki nišan pregledati. Koliko ih je? Sto, sto pedeset? Idemo redom dok ga ne nađemo.

Otac zašuti i zamisli se. Još jednom pogleda u daljinu.

– Ma, negdje je on ovako sa strane, koliko se ja sjećam.

– Nema ništa od sjećanja – ponovo sam ga prekinuo. – Sad će mrak. Ne valja po noći po mezarju hodati.

Nisam znao da li je to bilo tačno, ali je meni zvučalo kao da jeste. Otac klimnu glavom i krenu.

Sunce je zalazilo. Od oblaka ga nismo vidjeli. Plavetnilo noći je nišane već počelo da boji u skoro pa ljubičastu nijansu. Kiša je neumorno rominjala. Kišobran sklopljen. Pod mojom rukom. Svejedno mi bilo. I cipele više nisam pazio. Jedino na šta sam obraćao pažnju je bilo to da ne stanem na mezarove. To nas je najviše usporavalo. Koračali smo ponijeti tom nekom čudnom koreografijom koju smo sebi nametnuli i tražili pradjedov nišan.

– Kao dijete sam stalno dolazio ovdje da proučim djedu svom fatihu – iznenada poče otac da pripovijeda nostalgično.

– Koliko si ti to godina imao kad je umro?

– Koliko? Eto… devet, deset, tako otprilike. Tvoj amidža i ja krenemo kući čim zauči akšam i usput svratimo ovdje da djedu proučimo fatihu.

Šutio sam. I otac se ušuti. Samog sebe prekinu u govoru. Progutao je knedlu kada shvati da je spomenuo amidžu. Danima je on tema našeg boravka u Bosni. Nije došao na dženazu svoga oca. Nije mogao, kaže, od obaveza na poslu dobiti slobodan dan. Otac se pravio da ga nije briga, ali sam znao da ga to jede. Kako ne bi? Sad, kako ga spomenu, vjerovatno se sjetio onoga što je držao u sebi ovih dana. Nasmiješi se i kimnu glavom kao da se sa samim sobom nešto dogovorio.

– Ja ne znam fatihu – rekoh kako bih mu skrenuo pažnju sa sopstvenih misli.

On stade. Pogled mu pređe preko mene mrko.

– Kako misliš ne znaš fatihu?

– Kako ću je znati? – branio sam se.

Otac razočarano zatrese glavom.

– Pa šta si radio neki dan na dženazi? U prvom safu si stajao kraj mene.

– Ponavaljao bismilu.

– Šta, bismilu?

– Samo sam ponavljao bismillah-ir-rahman-ir-rahim dok niste završili s klanjanjem dženaze.

– Što se i ti praviš budala. Jesi li ozbiljno to radio?

– Jesam. Bitno je valjda šta su mi namjere, a ne tamo neke riječi koje ne razumijem.

– Kakve namjere?

– Pa, da mi je žao za djedom.

Otac me i dalje odmjeravao pogledom. Vidno razočaran.

– Šta je problem? – pitao sam. Nisam se mogao suzdržati.

– Kako ćeš meni sutra fatihu proučiti? Eto, šta je problem – reče oštro, ne mičući pogled s mene.

Bio sam zatečen. Zakovao sam. Pomalo postiđen, ali mi se taj sram brzo pretvori u britku ljutnju.

– Što me nisi naučio fatihu ako ti je toliko bitna? – rekoh pomalo izrevoltiran tim njegovim pitanjem. – Doći ću ti na mezar i sjećati se tebe, tvog lika, naših doživljaja… ako ti to nije dovoljno, onda ti nijedna napamet naučena arapska riječ iz mojih usta neće biti od koristi. Ne znam šta ti je u zadnje vrijeme. Nikad nisi bio u fazonu vjere; jedete krmetinu i ti i mati; ne ideš u džamiju, osim možda na Bajram namaz, ali i to samo ako ti se ćefne; nikad te nisam vidio da klanjaš, a sad mi tu krivnju nabijaš što ne znam fatihu.

Večernju tišinu u tom trenutku prekinu ezan sa munare. Stajali smo mirno. Otac i ja. Pogledi ukršteni. Bez riječi. On se okreće. Ja za njim. Ezan u zraku iznad nas. Kada je prestao, mrtvi muk. Moj želudac pun nekog kamenja. Otac već treći nišan čita, ali ne čita on što želi da pročita. Odahne. Pogled mu prema zemlji. Glas mu tanak, zamalo stidljivo:

– Šta misliš zašto tražim mezar mog djeda? Da bi se i ja mogao sjetiti. Gubim se, dijete. Gledam tebe i sestru tvoju. Nestajete tamo negdje. U onom ćumezu od zemlje. Miješate se u nešto što ne razumijem. Ne znate odakle ste potekli. Ne znam ni ja više. Eto, i otac ode. Od čega sam ja? Treba mi nešto opipljivo da znam da sam od nečega. Ali, eto, nema ni tog. Ne mogu da nađem. Ima me, a kao da me nema. Kao duhovi. I ja i mati.

– Znaš, valjda, ko si i šta si. Svoj si čovjek. Sam si napravio od sebe ono što jesi. Šta će ti potvrda za nešto što vidiš u ogledalu. A vidiš valjda da nisi duh? Nisi valjda već posenilio?

Otac se nasmiješi, po prvi put iskreno otkako smo došli u Bosnu.

– Priča mi onaj Židov što sam mu odveo auto na popravak u University Cityju kako neki njihovi vjeruju da kada čovjek umre, njegov duh ostaje da luta zemljom sve dok ne umre posljednji čovjek koji ga se sjeća.

– Ja sam čuo da oni ljudi koji imaju nezavršenog posla na zemlji postanu duhovi kako bi ga završili.

– Vidiš. Ima i to – reče zamišljeno.

– I ti sad misliš da djedov duh luta zemljom jer ga se ti još uvijek sjećaš?

– Ma ne. Nešto razmišljam… možda smo mi duhovi. Potomci umrlih što smo ostali iza njih da lutamo svijetom.

Oko nas se u tom trenutku sabiše mrak i tišina u jedno. Zatoči nas. Kao da smo oduvijek bili tu na groblju. I kao da ćemo vječno biti tu i lutati u nekoj potrazi.

Nastavi čitati

25. 11. 2018.

ERNAD OSMIĆ: BOSNOM

Poezija 11:50

(Pjesma za recitaciju povodom Dana državnosti BiH)

Sa planina magla kipi

U čaršiju i doline

Čini mutnim pogled sitni

Na neke davne begovine

Tanak korak kroči stazom

Zamišljen nad svojom zemljom

Dok sasvim tiho nad kasabom

Ptica pjeva slutnjom, zebnjom

Ovdje su se nekad svila

Gnijezda slatka, gnijezda gorka

I tek su sretna onda bila

Kad bi tekla prisna muka

Putnik tako gleda ptice

Dok Bosnom vječno hodi, kroči

U magli misli kao skice

Da l' će ikad kući doći

Nastavi čitati

10. 10. 2018.

ERNAD OSMIĆ: UVOD U UNIVERZUM STVOREN RIJEČIMA

Kritika 19:06

(Zejćir HASIĆ: Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu. Tuzla, Bosanska riječ, 2018.)

Šta je poezija? pitanje je na koje mnogi pjesnici i čitaoci traže odgovor još od praskozorja jezika. Moguće je, naravno, držati se tehničkih definicija elemenata stihova i strofa, metrike, rima, metafora, literarnosti i dr. kako bi se došlo do zadovoljavajuće rječničke definicije pojma, ali je, ipak, nužno primijetiti da postoje aspekti koji izmiču ili bivaju neobuhvaćeni takvom vrstom definiranja. Hasić u svojoj zbirci „Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu“ kroz pjesme namijenjene djeci propituje svijet riječi i svjetove koje se njima mogu (a i ne moraju) stvoriti.

Dječija poezija svojim nastojanjem uključivanja fantastičnog nije neobična pojava. Alegorija, kao metafora koja se proteže kroz čitav tekst, u Hasićevim pjesmama je u službi onoga što bi ruski formalisti nazvali oneobičavanje, ali i kao postupak otežavanja razumijevanja. Pjesme kao što su „Pjesma o glavonjama“, „Bajkasta pjesma o slonu i bubamari“, „Uobraženi plankton“ i dr. koriste vješto ove elemente kako bi se stvorila basnasta dimenzija u samom doživljaju pjesama. Kao takve, pjesme govore o ljudima više no o životinjama koji su protagonisti teksta; tačnije, govori o ljudskom karakteru, njegovim vrlinama i manama. Kada prepoznamo elemente basne u pjesmama, oni nas, naravno, već unaprijed pripremaju da će biti riječ o alegoričnoj obradi ljudskih osobina koje se tematiziraju. Tako u pjesmi „Pjesma o glavonjama“ možemo govoriti, preko lava i tigra, o temi potrebe muškaraca da štite percepciju sebe kao alfa mužjaka; u pjesmi „Bajkasta pjesma o slonu i bubamari“, preko bubamare i slona, o temi definiranja sebe na osnovu ustaljenih društvenih normi i odrednica; a u pjesmi „Uobraženi plankton“, preko planktona i kita, o temi pogubnosti pogrešne percepcije svojih mogućnosti.

Iskusnim čitaocima će biti jasno o kakvoj vrsti književnog teksta je riječ. Unaprijed ćemo se pripremiti za moralnu poruku koju očekujemo na kraju svake Hasićeve pjesme iz ovog ciklusa, i pouzdano možemo, još i prije no što završimo čitanje, zaključiti šta će ta poruka da bude i na kakav ljudski karakter će da se odnosi. Ono što, stoga, moramo uzeti u obzir prilikom iščitavanja Hasićeve poezije je publika kojoj je namijenjena. Ovaj kontekst je itekako potreban prilikom razumijevanja književnih tekstova namijenjeni djeci, iako nije presudan u donošenju bilo kakvog kvalitativnog suda o istom.

Postoji veliki broj primjera književnih tekstova koji su u jednom trenutku bili „namijenjeni“ mlađoj čitalačkoj publici, a koji su vremenom postali klasici „odrasle“ književnosti. Možda najpoznatiji primjer ove pojave bio bi „Mali Princ“ Antoinea de Sainta-Exuperyja, kojim se na najilustrativniji način može prikazati premošćivanja dječije i „odrasle“ književnosti. Ovaj roman uspijeva biti zanimljiv odraslim (iskusnim) čitaocima uz pomoć ironije i paradoksa koji su sastavni elementi fabule, dok, istovremeno, ti elementi ne utječu na užitak mlađih čitalaca u praćenju fantastičnih avantura koje su u njemu ispričane. Hasićeva poezija u ovoj zbirci funkcionira po istoj paradigmi.

Pored „basnastog ciklusa“, kako smo ovdje nazvali pjesme na početku zbirke, ulazimo u drugi ciklus koji bismo mogli okarakterizirati kao univerzum riječi; univerzum jezika. U njemu, lirski subjekt propituje i ispituje krajnje mogućnosti jezika kao svjetotvornog alata. Pjesma „Sunce u prački“ tako stvara jednu fantastičnu sliku koja je moguća isključivo u svijetu jezika; u svijetu riječi. Kratka fabula je pad Sunca u dvorište dječaka, a okončava stihovima:

Iz kuće Faris istrčao,

na Sunce se spotakao.

U pračku Sunce stavio,

dok dlanom o dlan,

zategnuo gumu baš kako treba

i Sunce izbacio put neba.

Sličan prizor formira se u svijesti čitajući pjesmu „Čarobnjak i njegov sin“ u kojoj čarobnjak uspijeva čitavo more preliti u čašu, koju njegov sin igrom slučaja popije. Fantastična slika prelijevanja mora u čašu nadgrađena je slikom ispijanja te čaše, te se tako fantastičnost postavlja kao nova norma od koje čitalac kreće da doživljava nastavak kratkog narativa. Stihovi kojima se završava pjesma,

Imao je veliku sreću,

od pameti veću,

da u moru nije ajkula bilo.

Da jeste u golemu pao bi krizu

kad bi mu stale trbuh da grizu.

svjedoče upravo o toj novoj polaznoj tački koju nam lirski subjekt nameće. Mi smo se pomirili s tim da je u svijetu riječi moguće preliti more u čašu. Lirski subjekt također ne govori o tom događaju kao nečemu vrijednom pažnje. On fantastičnost spušta na razinu svakodnevnice, ali kao poentu navodi kako je sin čarobnjaka imao golemu sreću što u moru nije bilo ajkula. Poentu, dakle, gradi na temelju prihvaćanja neobičnog kao svakodnevno.

Baš kao mađioničari koji gledaocima skrenu pažnju na ono što je svakodnevno kako bi fantastičnost predstavio kao plauzibilnu mogućnost, Hasić riječima stvara nemoguće svjetove kojima se ne trebamo čuditi zbog njihove fantastičnosti, nego zbog poente koja se u njima dogodi.

Hasićeva zbirka „Pjesme koje obaraju s nogu ili bar misle da to mogu“ upravo tu nemogućnost spušta na razinu svakodnevnice ne bi li je obogatila i nadgradila. Riječima time daje skoro pa čarobne kvalitete, ali ih ujedno definira kao dijelom te svakodnevnice. Riječi daju čovjeku sposobnost stvaranja iluzije, ali i mijenjanja realnosti. Pomoću riječi čovjek može druge zavesti u laž ili naglasiti jednu višu istinu, a upravo ovo potonje promovira Hasićeva poezija.

Nastavi čitati

ERNAD OSMIĆ: ZOMBI KAO ARHETIP KSENOFOBIJE

Kritika 18:55

(Aleksandar HEMON, Kako su nastali Ratovi zombija, Buybook, Sarajevo, 2016.)

Fenomen zombija (ili zombi apokalipse) postao je, kako se čini, odrednica početka 21. stoljeća. Popularna kultura je preplavljena živim mrtvacima, nemrtvima i drugim nazivima kojima se određuje isti zajednički pojam zombija. Međutim, ova vrsta fascinacije je mnogo starija od popularnih TV serija, filmova i knjiga koje u posljednjih nekoliko godina dominiraju pop kulturom.

Svaki narod ima svoje mitove o mrtvima. Zombi je, prema vuduu, osoba koja je magijom vraćena u „život“, a riječ zombi na Haitiju označava osobu koja ne posjeduju vlastitu svijest. S tim na umu, teško bi bilo osporiti da su zombiji skoro pa savršena metafora za bilo kakvu kulturološku i sociološku kritiku našeg društva. Oni su prazne posude u koje nam je dopušteno točiti vlastite i kolektivne strahove, a istovremeno ne odstupaju formalnim izgledom mnogo od onoga čega se zapravo plašimo: drugih.

Nakon terorističkih napada 11. septembra 2001. godine, čudovišta koja nisu antropomorfna, tj. ona koja nisu nalik na ljudski oblik i formu, prestala su biti zanimljiva na američkom tržištu. Antagonisti su sada bili u obliku drugih ljudi (terorista, izbjeglica, imigranata), ljudi čiji su nam motivi nepoznati i strani. Shodno tome, zombiji su postali savršeno platno na koje možemo projicirati ksenofobiju, a da pri tome ne pređemo u domenu etničke, nacionalne, rasne ili druge mržnje i/ili stereotipizacije.

Domaće drugo

Aleksandar Hemon i njegov roman Kako su nastali Ratovi zombija prate ovaj trend u smislu da su svjesnī proizvod kulture u kojoj vlada strah od drugog i drugačijeg. Glavni lik romana Joshua Levin, scenarista kojem je došla ideja da napiše scenarij za film pod nazivom Ratovi zombija, provodi svoje dane družeći se na radionicama pisanja scenarija, podučavajući engleski kao strani jezik, i dokazujući svojoj djevojci Kimmy da je dostojan seksualni partner. U početku romana zatičemo ga kako s ostalim učesnicima scenarističke radionice u jednom kafiću u Chicagu raspravlja o mogućnostima koji mu se pružaju prilikom razvijanja radnje u scenariju o zombijima. Tu upoznajemo i Begu, Bosanca koji se poslije rata u Bosni doselio u SAD i koji se također bavi pisanjem scenarija.

Na časovima engleskog jezika Joshua upoznaje Bosanku Anu Osim, svoju učenicu koja počinje da ga privlači kako svojim tijelom tako i pričom o ratnom Sarajevu. Tu priču Joshua saznaje tek u fragmentima i kroz iskrivljene dijaloge s Anom uslijed njenog nedovoljnog poznavanja jezika. Hemon, koji je i sam imigrant, u romanu tako kreira tačku gledišta iz koje mi kao čitaoci ne saznajemo sudbine imigrantske populacije direktno od njih, već nam se one prezentiraju na isti način na koji ih saznaje protagonista.

Joshua, Jevrej iz porodice koja živi na visokoj nozi, stupa tako u svijet imigranata koji mu je do tog trenutka bila nepoznanica. Ova činjenica je najočiglednija u dijelu romana u kojem se on odazove na Anin poziv proslave rođendana. Kvart u kojem Ana živi je Joshui do tada bila nepoznanica njegovog grada. Na zabavi upoznaje Aninog drugog muža Eska (prvi joj je poginuo u ratu) i njenu tinejdžersku kćer Almu. Hemon ovaj Joshuin dodir s domaćim drugim oživljava kroz hranu, muziku, jezik i viceve, tj. kroz sveukupnu kulturu naroda, koja se Joshui čini stranom i egzotičnom. Međutim, Hemon ne dopušta svom glavnom liku da zapadne u bilo kakvo suvišno tumačenje onoga što otkrije. Njegove reakcije na janjeću glavušicu, bosanski jezik pun „teških suglasnik“ i viceve ostaju na razini čovjeka koji je svjestan jaza između njegove i „tuđih“ kultura.

Kolektivni strah

S druge strane, tu imamo Staggera, Joshuinog stanodavca i ratnog veterana koji mu na razne načine suvišno komplicira život. Radnja romana je smještena u 2003. godinu, u jeku Američke invazije na Irak nakon terorističkih napada 2001. godine. Stagger je služio za vrijeme operacije Pustinjska oluja čime je zadobio ne samo traume koje se manifestiraju u potrebi za uništavanjem stvari sa svojim samurajskim mačem dok sluša pjesme Guns N' Rosesa po stanu, nego i rječnikom punim pogrdnih riječi kao kamilojebači i dr. Međutim, iako bi se očekivalo da ovaj lik posluži u romanu kao ventil za ksenofobiju prema Zaljevskim zemljama koja je ponovo probuđena nakon terorističkih napada, on ipak ostaje na nivou tragičnog vojnika koji se borio za svoju domovinu u nejasno motiviranom ratu.

Hemon u romanu ulogu ilustriranja straha od drugih ne prepušta jednom liku, nego ga vješto oslikava uz pomoć sveukupnog spektra društva. Njegovi likovi nikada nisu ksenofobični kada su sami, nego uvijek u kontekstu društva ljudi u kojem se nalaze: rasistički komentari su ležerna pojava u krugu porodice; antisemitizam je sasvim legitiman kada se govori o direktorima velikih filmskih kuća; itd. Tako i naša fiksacija zombijima i zombi apokalipsom u romanu tinja u pozadini u formi odlomaka Joshuinog scenarija, koji su smješteni na početku svakog novog poglavlja. Ona je latentni izričaj straha koji se u svakom trenutku prožima kroz Hemonove likove, a samo ponekad pronađe rascjep kroz koji uspijeva procuriti na vidjelo u obliku rasističkog ili antisemističkog komentara.

Joshua i njegov susret s bosanskim imigrantima je svojevrsna paradigma priče o čovjeku koji se susreće s promjenama u svom društvu. Kultni režiser zombi filmova George A. Romero opisao je svoje shvaćanje svake zombi apokalipse kao ništa drugo do jedne globalne promjene u kojoj je najinteresantnije pratiti kako se ljudi u njoj snalaze. Hemon tako svoje likove stavlja u poziciju u kojoj se moraju suočiti s tim promjenama, nudeći im dva moguća rješenja: ili da ostanu unutar svoje hermetički zatvorene grupe u kojoj mogu živjeti svoje ksenofobične živote, ili da se pomire s promjenom koja ih je zadesila. Roman, naravno, ne nudi rješenje za ovu dilemu. To mu i nije namjera.

Hemon donosi priču koja je protkana crnim humorom, oslanjajući se na pop kulturalni fenomen zombija kao arhetipski simbol straha od drugog. U doba američkog strahovanja od ilegalnih useljenika i evropske izbjegličke krize, Hemonov roman Kako su nastali Ratovi zombija predstavlja književno djelo koje postavlja intrigantna pitanja za koja čovječanstvo još uvijek traži valjane odgovore.

Nastavi čitati

ERNAD OSMIĆ: RAT U POZADINI

Kritika 18:47

(Damir OVČINA: Kad sam bio hodža, Buybook, Sarajevo, 2017.)

Književnost i rat su dva polja koja se preklapaju još od samog začetka književnosti. Rat je dominantna tema u književnosti još od Ilijade i Odiseje, pa i samog Epa o Gilgamešu. Ovo nam govori dvije stvari. Prvo, da je rat, historijski gledano, jedna društvena konstanta. Uvijek ga je bilo i uvijek će ga biti. Nažalost. Drugo što je potrebno zaključiti iz ovoga jeste da književnost, po svojoj prirodi, obrađuje ljudsko iskustvo; kritički ga promišlja; i daje nama kao čitateljima mogućnost da donesemo sud o onome što smo pročitali. Naravno, taj sud ne možemo donijeti ukoliko nemamo onu literaturu, tj. onu književnost koja će uspjeti zarobiti stanje rata u autentičan glas.

Roman Damira Ovčine „Kad sam bio hodža“ sa svojim intrigantnim naslovom ne da naslutiti o kakvoj se književnosti radi. Kada roman počnemo čitati, misterija naslova će tinjati negdje u pozadini radnje koja nas odmah uvuče u svoj tok. A tek će se nakon stotinjak pročitanih stranica, bez upozorenja, taj naslov ponovo razbuktati i otkriti svoje morbidno značenje. Ali tada će već biti kasno okrenuti se i napustiti sudbine likova romana. Narator to uspijeva akutnom rečenicom; stilom koji sliči onome filmskih scenarija koji je precizan, tačan i slikovit; tako da se, čitajući paragrafe, pa i čitave stranice, ne možemo oteti tome da ne osjetimo urgentnost onoga što se likovima u romanu događa.

A događa im se rat. Tačnije, početak opsade Sarajeva, jedne od najdužih opsada u historiji modernog ratovanja, koja je trajala 1425 dana. Glavni lik romana se zatekne u Grbavici na dan kada ona biva odsječena od ostatka grada. U tom obruču opsade, koji se često uspoređuje sa koncentracionim logorom, Ovčina integrira svoje likove. On ih bez velike ceremonije stavlja u realnost koja je moguća, kako se čini, samo u tom mjestu i u tom trenutku historije. Ne kiti ih suvišnim identifikatorima, nego dopušta da situacija i opis iste nama omogući doživjeti kako Srbe koji su zarobili naselje, tako i one koji su zarobljeni.

Narator ne donosi velike filozofske zaključke. Rečenica Ovčine nije ispunjena grandioznim promišljanjima ili bilo čime što bi se moglo nazvati interpretacijom onoga što se dešava. To prepušta nama. Autor svoj zadatak jasno definira kao neko ko će predstaviti, a ne neko ko će nam kazati. Naravno, ovo ne znači da je njegov glavni lik prazno platno koje pasivno podnosi sve što mu se događa. On podnosi rat, okupaciju, izgubljenu mladost i nepravdu, ali ne svojom voljom, već što priroda tog trenutka to tako nalaže. On upija kolorit horora oko sebe, kao da ga želi sačuvati za neki kasniji trenutak, kada ga može na miru rastumačiti. Rastabiriti, kao što bi se reklo u narodu.

Ono na šta Ovčina ne pristaje u svom romanu prvijencu je mitologizacija Grbavice, rata, Bošnjaka, Srba i Hrvata. Njegovi likovi svojim djelima i svojim postupcima osiguravaju sebi mjesto na skali dobra i zla. Oni su trodimenzionalni, uzeti iz realnog života, ali skovani u formu rečenice koja je eliptična, sažeta, nabijena značenjem. U ovom aspektu priče romana da se spomenuti i odnos forme i sadržaja. U nauci o književnosti ova dva pojma se oduvijek upotpunjuju. Uvijek su postojali oni pisci koji su više privrženi ili jednom ili drugom. Ili onome šta se govori, ili onome kako se govori. Naravno, oni najbolji su pisci koji uspiju ostvariti sklad između forme i sadržaja.

Ovčina je autor koji zna da smo svi kolektivno, čitav ljudski rod, žrtve jezika. Da nas ono kako je nešto rečeno često zna zavesti, pa da nismo ni svjesni šta se reklo. Upravo u strahu od ovoga vidim potrebu da se nesagledivost rata svede u formu koja ne obmanjuje. Koja ne pokušava nametnuti jedno viđenje, niti želi biti tendenciozna. Stil pisanja romana „Kad sam bio hodža“ čitaocu radnju predočava u sadašnjosti. Ona je tu. Opipljiva. Odvija se pred našim očima. Efikasnije od bilo kakvog filma, jer platno na koje se projicira nije izvan nas. U nama je dok čitamo. Gledajući tu ljudsku dramu koja se odvije pred i u nama, mi neminovno razvijamo empatiju. Suosjećamo s glavnim likom, iako nam on ne govori šta osjeća. Do toga sami dođemo, jer nam forma ne dopušta ijedan drugi put.

Ta manipulacija koju Ovčina uspijeva postići ovim romanom nije dizajnirana. Autor nije sjeo i dao sebi za zadatak „kako da napišem priču koja će 'pogoditi žicu' kod ljudi“. Ima i takvih pisaca kladioničara, kod kojih se osjeti da pokušavaju, žargonski rečeno, „ubosti šta prolazi“. Na svu sreću takvi pokušaji su lahko uočljivi i jednostavno ih je odbaciti kao takve. Način na koji se Ovčina uspijeva izdići iznad ovoga je autentičnost. I sadržaj i forma teku organski. Jezik kojim likovi govore su često žargoni, replike su im oštre i kratke, pa čak i kada drže duže govore, oni nisu okićeni suvišnim elementima, pa djeluju ponekad čak i previše realno.

Taj višak realnosti prelije se i preko glavnog lika kao hladan tuš kada naiđe na patrolu u Grbavici na početku opsade. U tom susretu Ovčina uspijeva uhvatiti jedan važan trenutak razvitka svoga lika, koji najednom postaje svjestan novog svijeta u kojem živi i kako njega taj novi svijet definira.

Nastavi čitati

ERNAD OSMIĆ: KULT SNALAŽENJA - Glorifikacija beskompromisnog zadovoljavanja ida

Kritika 18:38

(Selvedin AVDIĆ: Sedam strahova, Algoritam Media, Beograd, 2009.)

Svako čitanje nekog teksta nosi sa sobom jednu vrstu traumatičnog doživljaja. Mi ne možemo pročitati (u ovom slučaju) roman, a da nam se u toku i poslije tog čitanja ne nameću načini kako da ga čitamo. Pošto su te vrste čitanja od individue do individue različiti, mi u „dobro“ konstruiranom tekstu uspijevamo da pronalazimo argumente za stavove koji mogu biti čak i polarne suprotnosti. Roman Sedam strahova Selvedina Avdića ispunjava kriterije pluralističkog čitanja, ali isto tako uspijeva tu svoju polifoniju podrediti jednom, u ovom slučaju psihoanalitičkom, tumačenju.

Naravno, u zavisnosti od samog teksta, može nam se činiti da se jedna vrsta čitanja nameće sama od sebe. No, s ovakvim strukturalističkim mislima treba postupiti veoma oprezno, jer one često mogu dovesti do toga da umjetničko djelo počnemo doživljavati kao zatvoren entitet, a to svakako nikada nije slučaj.

S druge strane, postoje i ona nastojanja da se svaki tekst čita iz pogleda svih raspoloživih književnih teorija. Uspjeh ovakvog pluralističkog pristupa tekstu uveliko ovisi o sposobnostima pojedinca da u samom tekstu pronađe dovoljno jake argumente kako bi podupro ono čitanje koje smatra relevantnim za tekst. U suprotnom, svako takvo čitanje koje je tek nominalno podređeno jednoj od književnih teorija bez dovoljno jake argumentacije, veoma lahko biva odbačeno kao irelevantno.

Roman Selvedina Avdića Sedam strahova svojom fabulom bi se tako mogao činiti pogodnim za čitanje iz pogleda novog historicizma[1].

U romanu, protagonistu, koji je svojom voljom bio devet mjeseci izoliran od ostatka svijeta nakon razvoda od supruge, posjećuje kćerka njegovoga starog prijatelja Alekse. Ona mu ostavlja dnevnik svoga oca sa molbom da sazna šta se s njim dogodilo. Aleksa je nestao u ratu, a taj njegov dnevnik je posljednji trag prije njegovog nestajanja. Naš pripovjedač čitanjem dnevnika dolazi do prvih tragova u svojoj istrazi, te se upušta u razotkrivanje događaja koji su doveli do nestajanja njegovog prijatelja.

Kao što vidimo, sama konstrukcija fabule kao da oslikava stav novog historicizma da povijest spoznajemo isključivo kroz tekst koji nije samo proizvod te povijesti, već i aktivni faktor unutar oblikovanja iste. Bilo bi, dakle, logično roman čitati iz pozicije novog historicizma i pomoću takve vrste čitanja doći do zaključaka o širem povijesnom kontekstu u kojem je takav dnevnik nastajao. Također bismo mogli povući paralelu između protagoniste koji čita dnevnik iz kojeg saznaje jedan segment o sudbini svoga prijatelja u ratnim dešavanjima, i njegovog aktivnog traganja u sadašnjosti za drugim izvorima kako bi osvijetlio tu istu prošlost[2].

U razgovoru sa bivšim radnim kolegama i poznanicima nestalog prijatelja (a ti razgovori nisu ništa drugo nego svojevrsni tekstovi), naš protagonista komad po komad otkriva njegovu sudbinu, koja ga je zadesila neposredno nakon zadnjeg unosa u dnevnik. Mi, u suštini, pratimo radnju koja se razvija kao tumačenje teksta od strane pripovjedača koji se koristi metodama novog historicizma kao književne teorije.

Ako tome još dodamo da je cjelokupni roman koncipiran kao memoari glavnog lika koji u obliku fusnota donosi i neke svoje komentare, veoma je teško odoljeti želji da roman čitamo baš onako kako je gore navedeno.

Ipak, kao što sam rekao na početku, svako čitanje teksta je u neku ruku traumatično. Od osobe do osobe se različite stvari nameću kao bitne; kao ono što je nas kao čitaoce najviše potaklo na kritičko razmišljanje.

Nekima bi tako pristup novog historicizma mogao biti zanimljiv kao polazna tačka za analizu na način koji sam naveo, ili na sasvim drugačiji način. Nekom drugom bi možda ipak bio zanimljiviji pristup feminističke teorije. Posebice, položaj žene u muškom društvu istovremeno kao objekt žudnje i marginalizirani član.[3] Tako bi se mogao osvijetliti odnos između protagoniste i njegove bivše supruge, koju je nagovorio da kroz transformacije svake večeri ispuni jednu novu njegovu maštariju o različitim tipovima žena. Uglavnom su se te maštarije svodile na pornografski fetiš stereotipne žene kao objekta koji služi isključivo za zadovoljavanje osnovnih potreba muškarca, sve do trenutka kada ona sama izgubi svijest o svom identitetu. Tako na pitanje zašto je ne može voljeti onakvu kakva jeste, protagonista odgovara da može i da bude kakva jeste. Ona mu, pak, odgovara da to više nije moguće, a na njegovo zašto? njen rascjep identiteta doživljava kulminaciju u rečenici: „Zato, idiote, što ne mogu da se sjetim kakva sam bila![4]

Kao što smo vidjeli na ovim primjerima, mogući su različiti pristupi tekstu Avdićevog romana. Ovisno o tome za koji se mi odlučimo, možemo osvijetliti one dijelove koji se nama čine bitnim, a da pri tome ne upadnemo u zamku „zaključavanja“ teksta. Prema riječima češkog književnog teoretičara Jana Mukarovskog, za razumijevanje umjetničke namjere djela nije bitan stav stvaraoca, već stav primaoca prema djelu.[5] Naše čitanje, dakle, aktualizira tekst, a on za uzvrat upućuje nas na značenja kojih sam autor nije nužno bio svjestan.

U tom smislu bih želio da govorim o onim aspektima Avdićevog romana što su prilikom čitanja u meni probudili formiranje kritičkog stava.

U jednom trenutku u romanu, pripovjedač nestanak svoga prijatelja uspijeva dovesti u vezu sa dva brata Pegaz. Oni su bivši ratni profiteri koji su se za vrijeme rata bavili, između ostalog, i krijumčarenjem ljudi iz grada, a u trenutku istrage našeg pripovjedača, oni su na čelu podzemnog svijeta koji upravlja većinskim dijelom kriminala u gradu.

Posebno interesantan je način na koji se mi kao čitaoci upoznajemo sa tom braćom. Pored samog nadimka koji već sam aludira na vezu sa starogrčkim mitovima[6], priča o njihovom rođenju i odrastanju je sama po sebi mit, koji, prema riječima pripovjedača, svako u gradu poznaje.

Majka im je bila neviđena ljepotica, koju je njihov otac, ponesen iracionalnom ljubomorom, tukao. Blizanci su tako odrastali u okruženju vječnog terora. Razvijali su čudne crte ponašanja koje su se u početku manifestirale u mučenju životinja, a poslije u krađi stvari u naselju. Nije dugo prošlo i mještani su se dogovorili da dječake dozovu pameti. Napravili su zasjedu gdje su dočekali braću i do besvijesti ih isprebijali. Kada su se oporavili od batina, ustali su iz prašine i otišli kući. Otac je ležao u zatvoru zbog ubistva majke, a oni su postali strah i trepet čitavog grada.

Sasvim je izvjesno da ovakvi moderni mitovi, baš kao i oni u vrijeme starih Grka, imaju svoju svrhu. Kao većina tih starih mitova, tako i ovaj o blizancima Pegaz služi za pružanje objašnjenja uzroka neke pojave koju sebi ne možemo objasniti. Zeus je sa Olimpa bacao munje, naravno da će grmjeti. Posejdon je svojim trozupcem udarao u zemlju, nikakvo čudo da se javljaju zemljotresi. Braća Pegaz su doživljavali neljudski teror u porodici i fizičko zlostavljanje od strane mještana, normalno da će postati kriminalci.

Mi naravno znamo da ovakvom zaključku nedostaje mnogo toga, ali, kao što sam već napomenuo, ovdje je riječ o mitu koji kompleksnu prirodnu pojavu treba objasniti u što jednostavnijem narativu. Jedno od najstarijih pitanja psihologije upravo jeste pitanje šta čovjeka učini kriminalcem? Iako smo od vremena kada su nastali stari grčki mitovi pomoću nauke uspjeli objasniti uzroke zemljotresa i grmljavine, mi još uvijek nismo ništa bliže odgovoru na ovo pitanje. Upravo iz tog razloga mi i danas dan pribjegavamo stvaranju modernih mitova kako bismo sebi pojasnili uzroke za pojave koje ni pomoću najrazvijenije nauke ne možemo razjasniti.

Nauka je po tom pitanju podijeljena. Jedni naučnici tvrde da se pojedini mutirani geni javljaju češće kod osoba koji su skloniji kriminalnim radnjama nego kod onih koji to nisu, pa se objašnjenje za uzrok pripisuje biologiji. Druga strana, ipak, tvrdi da je socijalni status presudan faktor u čitavoj priči. Mi, dakle, nemamo jasan odgovor na ovo pitanje.

Međutim, ono oko čega bismo se mogli složiti je to da svaka kriminalna radnja potječe iz nagona zadovoljavanja potisnute žudnje što se drugačijim sredstvima nego što je krivično djelo ne bi moglo (ili barem veoma teško) ostvariti. Naravno, u nekim slučajevima se krivična djela učine zbog trajne ili privremene duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti ili zaostalog psihičkog razvoja. U ovakvim slučajevima osoba koja je počinila krivično djelo ima prilikom suđenja i donošenja presude zakonom propisane olakšane okolnosti.

Braća Pegaz, o kojima ovdje govorimo, ne spadaju u ovu drugu vrstu. U romanu su prikazani kao inteligentni i samosvjesni subjekti. U svom prvom susretu s njima, naš protagonista prisustvuje razgovoru između jednog brata i grupe djevojaka kojima izlaže svoje tumačenje pjesme Mejra na tabutu. On to čini sa velikom istančanosti u izrazu i kritičkom promišljanju, tako da nama postaje jasno da se kod njega (a i kod njegovog brata) radi o osobama koji su u potpunosti svjesni svojih kriminalnih radnji.

Pretpostavimo dakle da su njihova krivična djela i njihovo kriminalno ponašanje uistinu mehanizmi koji služe za zadovoljavanje potisnutih nagona. Postavlja se pitanje odakle ti nagoni dolaze.

Koristeći se Freudovom podjelom ljudske psihe na id, ego i super-ego, ovoj bismo problematici mogli pristupiti na nešto slikovitiji način. Prema Freudu, id je dio ljudske psihe koji zahtjeva neposredno zadovoljstvo, dok je super-ego moralna komponenta psihe. Ego je dio koji se najčešće odražava u postupcima čovjeka. To je dio koji vodi konstantnu borbu za održavanja ravnoteže između onoga što id želi i onoga što super-ego zabranjuje.

Ukoliko nagone braće Pegaz smjestimo po ovom modelu u id i posmatramo njihov ego, koji je odražen u njihovom kriminalnom ponašanju, veoma brzo možemo doći do zaključka da super-ego nije dovoljno izražen, ako je uopće prisutan. Sve što id želi oni mu pruže bez moralnih dvojbi super-ega.

Postavlja se pitanje: Koje promjene su utjecale na to da je super-ego kod braće Pagaz u tolikoj mjeri neprisutan?

Ukoliko odgovor budemo tražili u mitu o njima koji smo ranije spomenuli, došli bismo do sasvim suprotnih rezultata. Traumatično djetinjstvo u većini slučajeva kod subjekata izaziva jačanje super-ega, gdje je osjećaj krivnje mnogo izraženiji. Mi znamo da to kod braće Pegaz nije slučaj. Oni djeluju, kao što smo spomenuli, kao da super-ego uopće nije prisutan.

Jedno od mogućih rješenja za ovaj problem o nestanku super-ega mogao bi nam pružiti Karl Gustav Jung koji je u svojoj dugogodišnjoj karijeri kao psihijatar razvio, između ostalog, koncepte kolektivnog nesvjesnog i arhetipova. On se prilikom svojih istraživanja često bavio mitovima, za koje je smatrao da su mjesta u kojima se manifestiraju ljudski arhetipova.

Tako je u jednom od svojih tekstova objasnio da komunizam ima jedan veliki mit. Opisao je taj mit kao arhetipski san o Zlatnom dobu u kojem je sve prisutno u obilju, a nad ljudima vlada veličanstveni, pravedni i mudri vođa.[7] Međutim, u istom paragrafu pojašnjava kako je i Zapad u stisku istog mita, ali sa nešto drugačijim skupom vjerovanja o tome kako ga ostvariti.

Uzmemo li, dakle, da je super-ego braće Pegaz u Avdićevom romanu bio taj mit komunizma o kojem je Jung govorio, promjenom političkog sistema došlo je prvobitno do kolapsa, a zatim do uspostavljanja novog sistema iliti mita, tj. kapitalizma.

U trenutku kolapsa komunističkog narativa super-ego je bio suspendiran. On je prestao da postoji kao moralna komponenta psihe, a time je došlo do nezasitne vladavine hedonističkog ida. Ta vladavina nije dugo trajala. Ubrzo je umjesto jednog političkog sistema došao drugi; ili, ako ćemo se držati analogije, jedan mit je zamijenio drugi mit. Jung je u svom tekstu govorio o tome kako su ta dva mita zapravo isti arhetipovi kojima se pokušava stići na različite načine. Međutim, ljudi koji su doživjeli tu tranziciju iz jednog sistema u drugi, nisu posjedovali nikakvo znanje o tim načinima kako se u novom sistemu stiže do ispunjavanja arhetipa o Zlatnom dobu. Jedina polazna tačka od koje su mogli krenuti bili su upravo oportunisti, ratni profiteri kao što su braća Pegaz.

Ubrzo nakon kolapsa, u kojem je id imao potpunu kontrolu nad egom, uspostavio se novi sistem koji je trebao djelovati kao novi super-ego, kapitalizam. Međutim, uprkos relativno kratkom trajanju spomenutog kolapsa, kolektivnoj tranzicijskoj svijesti je to vrijeme bilo dovoljno da otkrije oportunizam kao način na koji će zadovoljiti svoje nagone u novom sistemu.

Posljedice ovog glorificiranja beskompromisnog zadovoljavanja ida su još uvijek prisutne u našoj sadašnjosti. Često smo u prilici čuti o tome kako se neko snašao, u značenju oportunističkog djelovanja unutar, na margini, ali nekada i izvan zakona. Mi takvo ponašanje ne samo da ne osuđujemo, već često i zavidimo na njemu. A dokle god to budemo činili; dokle god u našoj kolektivnoj svijesti ne bude došlo do radikalne promjene mišljenja o tom kultu snalaženja, osuđeni smo na živote kojima upravljaju braća Pegaz i njima slični, baš onako kao što nam je Selvedin Avdić predočio u svom romanu.

[1]„(…) u njihovom viđenju historija se pojavljuje isključivo kao tekst, tj. onoliko koliko je predstavljena u pisanim dokumentima i onoliko koliko je relevantna za nas danas.“ (Zdenko Lešić: Novi historicizam i kulturni materijalizam, u:Suvremena tumačenja književnosti, Sarajevo, 2006., str. 500.)

[2] „Pod 'historičnošću tekstova' podrazumijevam kulturnu specifičnost, socijalno utemeljenje svih modaliteta pisanja – ne samo onih tekstova koje kritičari izučavaju, već i tekstova unutar kojih ih izučavaju. (Louis Montrose: The poetics and Politics of Culture, u: The New Historicism, ed. By H. Aram Veeser, Routledge, New York, London, 1989., str. 20.)

[3] „Žena je ujedno 'u' i 'izvan' muškog društva, ujedno romantički idealizirani član tog društva i viktimizirani izgnanik.“ (Terry Eagleton: Literary Theory – An Introduction, Oxford, 1996., str. 165.)

[4] Selvedin Avdić: Sedam strahova, Algoritam Media, Beograd, 2009., str. 91.

[5] Vidi: Jan Mukařovský: Place of the Aesthetic Function Among the Other Functions, u: Structure, Sign, and Function: Selected Essays by Jan Mukařovský (transl. and eds.) John Burbank & Peter Steiner, New Haven,Yale University Press, 1978.

[6] Pegaz – krilati konj iz grčkih mitova.

[7] Carl G. Jung: Approaching the unconscious, u: Carl G. Jung & M.-L. von Franz, Joseph L. Henderson, Jolande Jacobi, Aniela Jaffe: Man and his Symbols, Anchor Press, New York, 1988. str. 85.

Nastavi čitati